Rat u Gradu

Str. 2. Prema Bleiburgu

Pokraj nas po?ele su prolaziti organizirane postrojbe raznih rodova vojske. Do?uli smo da je nare?eno povla?enje preko Slovenije u Austriju s namjerom predaje zapadnim saveznicima. A našu malu postrojbu kao da je više zapovjedništvo izgubilo iz evidencije.

Došla je tako i ve?er 7. svibnja kada nam je tekli? donio zapovijed da se 8. svibnja ujutro, u 4 sata, priklju?imo našoj pukovniji koja ?e tim putem pro?i. Vrata skladišta smo trebali ostaviti nezaklju?ana. Dobili smo nalog: obu?i najbolju odoru i uz osobno naoružanje ponijeti dosta streljiva i suhu hranu dostatnu za više dana. Kako ?asni?ku odoru još nisam bio dobio, obukao sam novu, golubijeplavu “finsku” odoru, primljenu nekoliko dana ranije. Nisam posjedovao nikakvu gra?ansku odje?u niti sam o njoj uop?e razmišljao. Naoružan sam bio karabinom i samokresom nose?i i nekoliko stotina naboja, više konzervi, paket od 1 kilograma še?era u kocki, jedan hljeb kruha i prili?nu koli?inu cigareta.

Oko tri sata, 8. svibnja, izveo sam svoj vod na cestu i tu smo ?ekali nailazak naše pukovnije. Malo iza zakazanog vremena naišla je kolona u kojoj je bio i ve?i dio moje prve udarne bojne, kojoj je moja satnija pripadala. Ubacili smo se na za?elje.

Satnik Vodopija, zapovjednik moje satnije, rodom od Imotskog, kršan dvometraš s ramenima poput dvokrilnog ormara, pozvao me je k sebi i rekao da smo zalaznica zadužena da primi borbu ukoliko budemo s le?a napadnuti. Iza nas je, navodno, bila, još samo jedna prostrojba, bojna (ili možda pukovnija) “crnaca” pod vodstvom pukovnika Rafaela Bobana. Primivši upute o djelovanju u slu?aju napada, vratio sam se na svoje mjesto na za?elju. Vjerojatno smo imali bo?no osiguranje, jer do Brežica na nas nije ispaljen niti jedan metak.

Sporo smo napredovali. Cesta je bila zakr?ena motornim vozilima, konjskim zapregama, nepreglednom masom hrvatske i njema?ke vojske redarstvenicima, crnogorskom narodnom vojskom Sekule Drljevi?a, ?etnicima, Kozacima, ?erkezima, Mongolima, gra?anima, ženama i djecom… Nisam ni slutio da su u tom uzavrelom mnoštvu i tri ?lana moje obitelji: majka Marija, stariji brat Nino, poru?nik PTS-a, i mla?i brat petogimnazijalac Miro. Zano?ili smo na jednoj livadi pokraj puta.

Gotovo cijeli dan 9. svibnja protjecao je tako?er u sporom napredovanju, ?estom pa i višesatnom zaustavljanju svakog gibanja. Osluškuju?i, negdje daleko izvan našeg vidokruga, ?ula se povremeno uglavnom puš?ana i strojna paljba. Tko se s kime borio nismo mogli zaklju?iti. Tek ponekad, veoma rijetko, s brda uz cestu odjeknuo bi rafal ili pojedina?ni pucanj. Nismo imali osje?aj da se na nas puca iako smo u daljem napredovanju vidjeli uz cestu svježe, na brzinu iskopane grobove. Humke su bile bez križeva, tek kapa ili kaciga na svježe nabacanoj zemlji.

NASTAVLJA SE