06.prosinca 1991.godine II
drugi dio
Prvu udaljenu detonaciju sam ?uo oko šest manje kvarat. Odmah potom je slijedila druga, pa tre?a, pa cijeli niz detonacija u skoro pravilnim vremenskim razmacima. Bile su to, znao sam, detonacije ispaljenja sa Žarkovice, nadomak Sr?a. Prva granata je pala nakon dvadesetak sekundi. Grad. Ga?aju Grad i Sr?, bilo je prvo što mi je proletilo kroz glavu. Uletio sam u ku?u da probudim ekipu, ali njih nije trebalo budit. Tih dana smo svi mi spavali otvorenih o?iju, trzali se na svaki šum, ne?iji korak, kašalj pa ?ak i malo ja?i uzdah, a pogotovo na detonacije.
Izletio sam nazad vani i bacio se iza vre?a punjenih pržinom. To nam je, osim ku?e, bio jedini i najbolji zaklon. Iz ku?e nije bilo pregledno. Ve? je bilo svanulo. Tresao sam se, što od zime a što od straha i nervoze. Ekipa je za kratko vrijeme bila na svojim mjestima. Imao sam predosje?aj, kunem se, imao sam predosje?aj, ali nisam htio vjerovati da ?e to biti baš taj dan. Da ?e taj dan oni pokušat sve ne bi li ušli u Dubrovnik. Podijelili smo streljivo i rasporedili se. Nekima sam rekao da u?u u potkrovlja susjednih ku?a, a nekima da odu do drugog bunkera i da nam štite le?a iz pravca Ludnice, Kanala i Lokvica. Ostali su i sami znali gdje trebaju. U to vrijeme nije trebalo zapovijedat nikome. Razumijeli smo se perfektno jer bili smo Bra?a po oružju. Svatko je znao što mu je ?initi.
Ja sam otr?ao do tete Jeline ku?e da uzmem svoje dodatno streljivo. Imao sam Steyr snajper, a za njega nije odgovaralo standardno 7,62×39 mm streljivo nego 7,62×51. Na stolu me je ?ekala hladna kava. Znala je teta Jele što ja volim, ali nije znala da ?e to jutro po?eti tako loše i da ?u zakasniti na kavu. Zgrabio sam svoj ranac i iskapio kavu, zalio je rakijom i krenuo natrag. Teta Jele mi je tutnula bocu u ruke i rekla da ponesem i ostalima. “Hladno je sine, neka se barem malo ugriju”.
nastavlja se
