Rodoslovlje
Svakako da je danas postalo moderno imati rodoslovno stablo… Sa debelim korijenom! Ne znam puno, o “korijenu”, seže samo do djedova i baka, ali jako sam ponosan na taj dio korijena!!
Djed po ocu, Mostarac, sudac i mirovni sudac. Mirovni sudac nije se postajalo lako! Oženio je Mariju Vitaljić, Vitaljići su porijeklom sa Visa. Pojma nemam kako su se sreli… Sinovi su im Ivan, Vjekoslav i Vitomir. Na žalost moj djed nije se igrao sa unukom, komunisti su ga zbog njegovog Hrvatstva i “neodgovarajućih” (prohrvatskih i poštenih) stavova uhapsili i perfidno u čeliji u zatvoru, u tankoj odjeći, izložili vlazi i studeni, pa kad se razbolio onda su ga teško bolesnog s teškom upalom pluća poslali porodici, proračunato prekasno.
  Moj djed Petar. Rođen 1893 u Mostaru i ubijen 1950 u Sarajevu.
Na slici je kao barjaktar zagrebačkog sveučilišta na prijenosu kostiju Petra Zrinskog i Krste Frankopana, iz Bečkog Novog Mjesta u Hrvatsku, gdje su u zagrebačkoj katedrali pokopani 1919 godine.
Â
Ivan, kojega su zvali Nino, ostao je negdje na Bleiburgu ili na nekom Križnom putu, neznamo mu groba. Izgubio sam dunda prije nego sam se rodio…
Vitomir, zvan Miro, (desno na slici ) živio je u Sarajevu, bio novinar Oslobođenja, glazbeni kritičar, selektor MES-a (male eksperimentalne scene) i poslije domovinskog rata veleposlanik RH u Makedoniji. Jedan od onih koji su osnivali “onaj” (prvi, idealistički!) HDZ u BiH, sa Stjepanom Kljuićem i drugima.
Moj otac Vjekoslav zvan Lujo, (lijevo na slici) prošao je strahote Bleiburga i Križnog puta, izdržao dosuđenu kaznu i došao u Dubrovnik, sreo moju majku Mariju Miler i… eto i mene. Ali, duga komunistička ruka opet ga je dohvatila i vratila na “revidiranje stava” jer mu je trebalo izbaciti Hrvatsku iz glave, pa je odrobijao još nekoliko godina. A nisu mu opet izbacili Hrvatsku iz glave! Obilježen kao nepočudan režimu prolazio je mnoge životne udarce, neki koji su ga na poslu mučili danas su veliki Hrvati…
U Domovinskom ratu moj otac iz prkosa je napisao knjigu svojih uspomena: “Pakao je počeo u Bleiburgu”, ali o tome na drugome mjestu.
Moja majka Marija, djevojačkog prezimena Miler, iz porodice braće Iva i Stijepa Milera, koji su se bavili karima i karoserijama za tadašnja vozila. Imali su radionicu na Pločama kraj “Loze”. Djed Stijepo prerano je nastradao, ostavivši baku Emu sa dvije kčeri, Marijom i Ankom. Starija sestra Anka imala je 4 kčeri: Teu, Marjuću, Martu i Ines. A kako 4 “glavne” rodice, imaju svaka po dvoje djece i tako imam i 8 drugih rodica i rođaka.