Iz “Mojih sje?anja” sa ovog bloga.
Autor: Dubo Lasi?
I tako, ujutro 01.10.1991. godine doživjeli smo da su “bra?a” zaboravila bratstvo kojemu su pretpostavili “ jedinstvo”, pa su po svaku cijenu krenuli održati jedinstvo, bez obzira na to koliko “bra?e” je trebalo poubijati. Kada sam ?uo rakete koje su uništavale Sr?, krenuo sam na rezervnu lokaciju u radio Dubrovnik, jer je nakon nestanka struje bilo prili?no teško uspostaviti vezu. Uspio sam i krenula je prva ratna poruka prema Zagrebu: “napadnuti smo”. Za dobro jutro sa topovnja?e su vježbali ga?anje, sa prili?nim podba?ajem, pa su tukli Sr? ispod tvr?ave, ali nau?ili smo kako to zvu?i.
Povratne informacije iz Zagreba su mi govorile da su prekinute sve druge veze, osim onih Eu promatra?a, ali oni ih nisu dijelili s nama… Po?eo sam shva?ati da je ova veza od ogromne važnosti barem dok se ne sna?emo, jer je nestanak struje, a kasnije i teško?e za dobiti gorivo bili veliki problem i neke mogu?e veze nisu proradile.
Bilo je zanimljivo u radio stanici, svi su se trudili nešto napraviti da se program radio Dubrovnika emitira, da se da što više vijesti i upozorenja, a sva oprema zbila se u jednu malu prostoriju u prizemlju, koja je bila mrvicu sigurnija. Nažalost, bez repetitora na Sr?u ?ujnost na UKV podru?ju nije bila prevelika, ali ljudi su vijesti sa radija prenosili telefonom, jer je lokalna TT mreža radila bez prekida.
Veza je radila odli?no, zato jer je digipiter na Sr?u radio na akumulator koji je mogao izdržati višednevnu aktivnost, baš zbog prirode te komunikacije koja ne troši puno struje, jer radi “impulsno” šalju?i kratke pakete. A onda odjednom pad ?ujnosti, sve do prekida veze… Razlog je bio nesretni mali geler koji je probio jednu ?eliju i akumulator je pomalo “izdušio”. I nije bilo druge, put pod noge i na Sr?. I to s autom, ma koliko bilo opasno da nas na putu od Bosanke do Sr?a zaspu mecima… Dvoje prijatelja, Sre?ko Tolja i ?uro Lubura, dovoljno hrabri za takve “ne baš mudre poteze” povukli su i mene, pa smo nakon smra?ivanja krenuli na Sr?. Zvao sam i druge da pomognu, pa sam saznao da je to “ludo i opasno” i “mogao bi netko poginuti”… Znali smo to i mi. Vožnja po mraku prema gore, bez ikakve rasvjete, nije bila preveliki problem jer zvijezde su dovoljne da se nazire put, a i o?i su se u zamra?enome gradu privikle na mrak… Po gradu se vozilo sa zamra?enim pozicionim svjetlima, sa malim prorezom na farovima.
Na Sr?u mrtva tišina. Nikakav zvuk se nije ?uo, metalna vrata na tvr?avi prema RTZ pogonu izvaljena i iskrivljena. Razišli smo se, svatko je išao po svoju opremu, i za par sati moja Å koda je bila pretovarena! Najvažnije što sam pokupio je bio digipiter sa opremom, a uz to još dosta toga što sam znao da ?e trebati za lokalno emitiranje UKV i možda TV programa.
