Rat u Gradu

 Alen Habek: Bjelovarci u Dubrovniku

Mi u PZO smo uvijek u nezahvalnoj situaciji što se ti?e položaja. Naime, uvijek se nalazimo izme?u dviju vatre, pa preko nas prelaze i naše i njihove granate koje traže naše topovske položaje.Tako je tih dana stalno fijukalo iznad nas, nekad kratka njihova, nekad preba?aj , pa pukne u Knezovima, pa gore na cestu, pa dolje niz cestu. Prvih sat vremena smo se stalno cimali na svaki fijuk, ali poslije se ?ovjek navikne i normalno živiš s tim.

Odjednom se pojavio konj! Pravi pravcati konj, uplašen i nemiran. Naravno mi iz sto?arskih krajeva znali smo kako postupati s njim. Mazili smo ga, nahranili, dali mu vode iz naših karnistera. Pustili smo ga , nismo se mogli više zabavljati sa njim, tako je i on otišao.

Stalno smo slušali motorole i ?uli kako neki njihov tenk uporno tu?e po našima. Naš izvi?a?, koji je bio na nekoj ?uki, javio je da je otkrio gdje je tenk skriven. Dao je topnicima koordinate nešto kao- po srni 9, kvadrat 2. ?ujemo našu haubicu kako je puknula orijentacijsku granatu. Javi izvi?a? -200 lijevo. Puknu opet naši, ?ekamo izvještaj kao da slušamo radio prijenos nogometne utakmice na kojoj se baš treba pucati penal. Grune u daljini, javi opet naš izvi?a? -50 desno. Puknu opet naši, ?ekamo i zavi?e izvi?a? -  Lete ?ede u nebo, svaka vam ?ast! Mi smo sko?ili od sre?e i grlili se, jer upravo smo zabili važan gol i time je riješena utakmica. Postali smo prvaci!

Taj prvi dan je bio užasno dug i bili smo ve? malo umorni. No držalo nas je budnim to što smo slušali de?ke na radio stanicama koji su bili u prvim redovima i prenosili što se doga?a kod njih. Nismo imali pravo na opuštanje znaju?i kroz šta oni prolaze i jednostavno iz zahvale i poštovanju prema njima. Bilo je tu svega – i ranjenih naših i mrtvih, nemaju više municije , opkoljeni su, borba prsa o prsa…

Kada slušaš uživo kroz što prolaze, milijun medalja ne bi bilo dovoljno za zahvalu. A danas nitko ne pita kako su ti de?ki, ?ime se bave, nitko ih ne tapša po le?ima i kaže – E baš ti hvala, da nije bilo tebe i takvih kao ti nikada ja ne bih živio sretno i u svojoj domovini! Svi su to zaboravili.

Za sebe smatram da nisam puno toga opasnog prošao u ratu, a bio sam tu gdje i opisujem doga?aje, raketirali su nas u Novoj Ra?i, u Bljesku smo tre?i dan došli na položaj u tek oslobo?ene Oku?ane, u Oluji na položaju u Jasenovcu sam dobio sun?anicu jer sam cijeli dan ?ekao avione i nisam skidao Strijelu 2 sa ramena 3 sata, izgarao sam od želje da bar jedan avion skinem. Dao sam ono što sam tada i mogao pružiti i još uvijek mislim da sam premalo dao. Ali ovi naši de?ki koji su poginuli, koji su ranjeni, koji su svašta vidjeli i preživjeli njima se treba zahvaliti od srca i cijeli im se život zahvaljivati.

NASTAVLJA SE