Rat u Gradu

 Oprostio sam se od Tanje (oženio sam se u 22-oj). Krenuli smo predve?er kombijem Citroenom. Goran, Ante, Alek i ja, te naš voza? Kontrec. Putovali smo preko Zagreba, Karlovca, Generalskog Stola do trajekta Prizna – Žigljan na Pagu. Paški most pa dalje do Splita, u Makarsku na kavu, Opuzen i kona?no Orašac.

Bila mi je to jedna od najuzbudljivijih vožnji u životu. Ina?e i sam volim voziti brzo, ali sigurno, bez ulaska u škare i dovode?i se u nekakve situacije da ugrozim sebe i putnike koje vozim.            ?ak volim ?uti da me netko koga vozim pohvali i da kaže kako se voli voziti sa mnom. Kažem, a ne vozim uop?e sporo. Ali ovo što nas je voza? Kontrec vozio i dan danas mi je urezano u sje?anju. Po onim serpentinama na Velebitu i Pagu, zavojima, ravnicama, prilikom pretjecanja, vozio nas je tako brzo kombijem koji je baš mogao i potegnuti, gdje ?ak ni ja ne bih pokušao brzo voziti. Ali isto tako je zra?io takvom sigurnoš?u i znanjem da niti u jednom trenutku nisam pomislio što nam se može dogoditi ako pogriješi. Hvala mu na toj vožnji.

Stigli smo u Orašac. Našli smo de?ke koje mijenjamo, zaželjeli su se ku?e i htjeli su što prije krenuti doma. Preuzeli smo Strijelu, opremu, zadatke i oni su otišli. Bili smo smješteni baš u Orašcu. Sje?anja su izblijedjela, ne znam da li bih sada našao tu ku?u, kod jedne obitelji, starija gospo?a i ?ini mi se njezin sin, pedesetak godina. Mislim da je bio pomorac, kapetan broda. Baš gospodska obitelj.

Skuhali su kavu za dobrodošlicu, dali nam kola?e i sjeli smo na terasu. Prekrasno…Miris mora, borova, kiwi iznad nas. Kaže gospodin da postoje muški i ženski kivi. Nisam to znao.