Ratna sjećanja -dopuna

     Pitali su me ponekad dali sam dobio status branitelja, dali sam dobio invaliditet, pa u sveopćoj hajci na lažne branitelje mislim da vrijedi i ovo napisati. NE, NISAM. Zašto nisam – a bio sam predložen??

E, to je tajna!! Jer stožer saniteta u Zagrebu smatrao je da sam za njihove potrebe dobro odradio posao, da sam se borio onako kako sam znao i mogao i da zaslužujem status branitelja. Što nažalost HRT-u nije palo na pamet… I tako sam jednog dana negdje mislim 1996 ili nešto kasnije pozvan u zgradu MUP-a na ulazu u industrijsku zonu u Župi, te me je “netko” lijepo sve propitkivao, držeći moj “predmet” (prijedlog) na stolu.

     A kako je dubrovački jal i zavist jedna sasvim opipljiva kategorija, lokalni ured obrane na koncu je našao da “nisam dovoljno dugo” bio uključen u obranu. Neznam dali je gosp. Teo Andrić još uvijek bio na čelu ureda. A moram priznati da nisam bio “dugo uključen u obranu”, jer smo negdje, u proljeće ili ljeto 1991 išli u Zagreb, (barikade su već bile oko Knina i niže) vratio sam se s opremom, pa sam dakle imao samo nekoliko mjeseci “ratnog staža”, 4 ili 5, nije važno, ali me jako raduje da sam ipak imao više “staža” od velikog broja “proizvedenih branitelja”, koje su strpali u uniformu 7 ili 10 dana i oni su DOBILI status branitelja!!

     Kada su u stožeru saniteta vidjeli s kim imaju posla, da mi ipak zahvale predložili su me za Spomenicu domovinske zahvalnosti, a na to lokalni tukci nisu mogli uticati. I na koncu, tukci su ostali tukci, a ja sam zahvalan što me RH pustila raditi, pa sam skupa s porodicom ipak pošteno stekao neku imovinu, pa čak i mirovinu, a nije me stid reći da je mirovina 1.700 kn, pa sa dodacima iziđe i čak prijeđe pune 2.000!! Srećom, znam raditi…

     Ipak, najteže od svega mi je sretati ljude koji kopaju po kontejneru, jer za OVO, za ovu pljačku, otimačinu i deračinu  se sigurno nisam borio…

Series NavigationRatna sjećanja – 26Ratna sjećanja: Haag

Comments are closed.