Ratna sjećanja – 20

    Problem broj jedan postala je prehrana, dok sam gorivo za agregat još nekako dobijao, ali sam nadugačko objašnjavao čemu će gorivo poslužiti. Okupatori su pokazivali svu svoju nečovječnost uništavajući sva skladišta hrane, satima ih gađajući iz svega što su imali. Zapalili su sve gdje su mislili da se nalazi hrana. Zahvaljujući čestim kišama sakupljali smo vodu i punili kadu i sve raspoložive lonce i boce. Tim su se poslom bavila djeca, sa krova se kišnica kroz oluk slijevala u lonac, kojeg su oni stalno praznili. Ta je voda služila za kuhanje i pranje. Kupanje je odnosilo najviše vode, 5-6 litara po osobi. Čudio sam se sam sebi kako se uspijem “okupati” u toliko vode, jer sam ranije bio pravi rasipnik vode. Shvatio sam onu: na sve se čovjek u nevolji nauči… Vodu za piće dovozile su noću auto-cisterne, pretakali su je u obližnju veliku podzemnu cisternu i onda po danu dijelili. U redu za vodu su uglavnom bila djeca, Bogu hvala da nisu nastradali, jer su u par navrata bježali, pošto su blizu počele padati granate. Ljudi u redu za kruh nisu bili te sreće. Bilo je puno ranjenih, a i poginulih u redu za kruh.

    Naše su se zalihe hrane opasno smanjile. Izgled svježeg mesa, voća i povrća odavno smo zaboravili. Pomoć je bila nedostatna, gotovo simbolična. Profunkcionirala je međususjedska robna razmjena. Mi smo na početku rata imali dovoljno ulja, brašna i šećera, jer smo sasvim slučajno neposredno pred rat kupili uobičajenu dvomjesečnu količinu. Moram priznati da se nisam nimalo pripremio za nešto ovakvo, dapače bio sam siguran, otprilike kao što su mi govorili Talijani, da je ovo što se događa zaista nemoguće. Ponekad sam hvatao sebe u želji da se probudim iz ovog ružnog sna. Jedino su me zavijena ruka i bol uvjeravali da ne sanjam. Supruga se trudila da od minimuma namirnica stvori maksimalan broj različitih jela. Povremeno se u trgovini mogla kupiti kokoš, pa bismo napravili gozbu, pečena kokoš nadjevena starim kruhom! Narasla bi dvostruko i bila je izuzetno ukusna. Jednu kokoš dijelili smo sa susjedima, koji su imali još drva za loženje, na 8 gladnih… I svi bi se dobro najeli. Pili smo i sok, spravljen od čaja od šumskih plodova, šećera i limunske kiseline. Sve ratni “izumi”, ali odlični recepti, pa ih primjenjujemo i danas.

    Sve češće se spominjala mogućnost odlaska djece i supruge iz Dubrovnika. Gotovo sva djeca iz susjedstva već su otišla. Ranije nismo o tome govorili, prvenstveno zato jer ja nisam bio sposoban ni obući se bez tuđe pomoći, ali se moje stanje malo popravilo. Dok je JNA kontrolirala brodove supruga nije htjela niti čuti o odlasku, jer je bila sigurna da bi ih iskrcali s broda i mene ucijenili. Djeca su previše propatila, najviše vremena provodeći u mračnoj šupi i insistirao sam da idu, dijelom i zato jer sam stalno dobijao prijetnje bivših kolega, crnogorskih radio amatera. Prijetnje su se odnosile i na porodicu. Uspjeli su me uvjeriti da sam visoko na njihovome spisku “osuđenih”. Čudio sam se količini zloče kod dojučerašnjih naizgled normalnih Crnogoraca, a sada najljućih četnika. Istih koji su se godinama pretvarali da su mi prijatelji. Čudan, dugo pritajen virus im je potpuno izmijenio mozak. Bio sam potpuno miran zbog sebe, zapravo pomiren sa sudbinom. Nisam imao namjeru dospjeti živ četnicima u ruke. Imao sam mali top, “Star” sa 8 kom 9 mm metaka, koji je, ako sam oca dobro razumio, poslao Alija Izetbegović, njegov sudrug iz robijaških dana, a preko  gosp. Stjepana Kljuića i moga strica došao je mome ocu, a on ga je dao meni. Žao mi je da nisam nikada pitao kojim putem je stigao u Grad. Bilo je i par stotina komada streljiva. Nebih ga ja tek tako dobio, da moj otac nije sebi nabavio još bolji top! Opet negdje iz BiH, ali kojim putem – neću nikada saznati.

NASTAVLJA SE

Series NavigationRatna sjećanja – 19Ratna sjećanja – 21

Comments are closed.