Ratna sjećanja – 19

    Poslije rata dobio sam isječke iz više raznih novina koje su objavljivale poruke. Članak od 14.11.91. u njemačkim novinama nosi naslov: “Elftausend Granaten auf Dubrovnik” i počinje jednom od poruka:

    “Ne znam dali ćemo u budućnosti još moći izmjenjivati obavijesti. Drugi dan neprekidnog bombardiranja. Dubrovnik pomalo umire, kako onaj stari, tako i novi. Pišem između dvije granate i drhtim.”

     «Ovim riječima počinje potresno javljanje jednog dubrovačkog radio-amatera, otposlano 12. studenog u 16:43 putem ”radio-paketa”, sustava komunikacije pri kojemu je kompjutor povezan preko relejne radio postaje. Toga dana je srpska armija počela snažno bombardirati staru jezgru Dubrovnika. Hrvatska televizija je tu večer objavila da je na grad ispaljeno jedanaest tisuća granata.»

    “Obavijestite Hrvatsku da smo razoreni, uništeni, prevareni.. Mnogi od nas će vjerovatno umrijeti, nema više ni hrane ni vode. Pucaju po nama od jutra do u noć. Nažalost Hrvatska neće više imati svoj Dubrovnik, svoj ponos, svoj biser. Gradsko jezgro će biti razoreno. Hoteli gore, požari sve pustoše. Do sada nisam napisao ovakav poziv, bio sam hrabar i optimist, sada međutim moram priznati da se bliži kraj. Ovo više sami ne možemo izdržati, stoga pozivam u pomoć. Upućeno je svima, ali onima koji nose najveću odgovornost poručujem: cijena je bila previsoka. Poslije nas vi ste na redu.”

    Tim riječima završava SOS poziv radio-amatera Dubravka Lasića (Nijemci su se potrudili i stavili kvačicu na ć! ) koji je, zajedno s još nekoliko radio-amatera, u proteklim tjednima održavao jednu od malobrojnih još funkcionirajućih veza sa vanjskim svijetom. Čak je ponekad Lasić bio jedini, jer je svoj uređaj mogao napajati iz pomoćnog strujnog izvora, dok su drugi radio-amateri, u gradu bez električne struje, morali zamuknuti. Dubravko Lasić pisao je izvještaje iz opsjednutog grada, kao i pozive u pomoć vanjskom svijetu. Slao je popise potrebnih lijekova i posredovao u slanju obavijesti o osobama koje su tražili članovi obitelji. “

    U članku se djelomično citiraju i ranije poslane poruke, a prijatelj Nijemac koji ga je sačuvao i kasnije poslao, napisao mi je da je članak imao priličnog odjeka u Njemačkoj. Dio koji spominje druge radio-amatere nije baš točan, jer osim mene na paketu nije bilo drugih aktivnih amatera, tek kasnije su se javili na ultrakratkom i kratkom valu. A spomenuta poruka 12.11. u 16:43 je poruka očaja, a istovremeno i prkosa. Očaja jer je bio u tijeku jedan od najžešćih srpskih napada, gorjelo je na mnogim mjestima, pogođena je i moja kuća, kao i susjedna. Prkosa, jer nisam htio stalno ostati u relativno sigurnijem podrumu, u koji sam ja inače rijetko silazio, već sam pokrenuo agregat, napisao i poslao poruku. Ali moram priznati da sam se osjećao kao osuđenik koji čeka kraj ili čudo.

 NASTAVLJA SE

Series NavigationRatna sjećanja – 18Ratna sjećanja – 20

Comments are closed.