Ratna sjećanja – 18
- Ratna sjećanja – 1
- Ratna sjećanja – 2
- Ratna sjećanja – 3
- Ratna sjećanja – 4
- Ratna sjećanja – 5
- Ratna sjećanja – 6
- Ratna sjećanja – 7
- Ratna sjećanja – 8
- Ratna sjećanja – 9
- Ratna sjećanja – 10
- Ratna sjećanja – 11
- Ratna sjećanja – 12
- Ratna sjećanja – 13
- Ratna sjećanja – 14
- Ratna sjećanja – 15
- Ratna sjećanja – 16
- Ratna sjećanja – 17
- Ratna sjećanja – 18
- Ratna sjećanja – 19
- Ratna sjećanja – 20
- Ratna sjećanja – 21
- Ratna sjećanja – 22
- Ratna sjećanja – 23
- Ratna sjećanja – 24
- Ratna sjećanja – 25
- Ratna sjećanja – 26
- Ratna sjećanja -dopuna
- Ratna sjećanja: Haag
- Ratna sjećanja: 1994
Tog 21.10.91 sam prvi put nakon nesreće prospavao cijelu noć, jer me ruka manje boljela. Pokušavali su mi još u par navrata prijatelji iz medicinskog centra olakšati muke i pomoći, nažalost ništa nije djelovalo na mene. Bol je bio jači. Slijedećih dana sam spavao i po 12 sati, valjda nadoknađujući propušteno. Kad sam se pošteno naspavao, počeo sam ponovo slati poruke:
28.10: “Dubrovnik, 28 dan sužanjstva, Listopada 1991. Mir s vama! Od jučerašnjeg nedjeljnog jutra bezbroj puta sam se sjetio ovog milione puta izgovorenog pozdrava za vrijeme Svete mise. I u sebi odgovorio: i s duhom tvojim. Toliko puta slušan pozdrav, običan pozdrav puku, kao dobar dan, sada to više nije samo pozdrav! Sada je to želja, vapaj, nada! Poruka i zahtjev Božji, izrečen preko njegovog namjesnika na zemlji: MIR S VAMA!
Ne pucaju po nama već par dana, po koju minu i rafal ispale tek da pokažu da su tu i da primirje za njih ne vrijedi. I da nas zazebe oko srca….
Jutros sam gledao red staraca i starica, red za hranu! Red staraca koji čeka da dobije nešto da preživi današnji dan… Oko je zasuzilo… Davali su oni cijeloga života onoj Jugoslaviji, evo kako im je vratila! Muči ih glađu i žeđu… drži ih u logoru! Da, rekli su im da mogu otići gdje žele, napustiti ognjišta i poći u nepoznato. Prestari smo, kažu, a i preponosni za to! Predugo je u našim ušima odzvanjalo: Non bene prototo libertas auro… Dugo smo šetali pod barjakom Libertas, na Orlandu! Mi imamo samo jedan put, kada za to dođe čas: Boninovo, Mihajlo, Danče… stoljetna dubrovačka groblja, na kojima snivaju i naši preci.
Ostavio sam ih u redu, a u ušima je odzvanjala teška kletva na račun onih koji nam ovo rade… Teška staračka kletva!! Otišao sam iz reda za hranu i kažem supruzi da nisam mogao ostati. Razumije me, imamo još malo hrane, bit će za danas nešto. Važno je da su djeca koliko – toliko sita, mi smo oboje sigurno po 5-6 kg lakši. Nismo se vagali, ali palo mi je na pamet danas da se izvažem, a i u ogledalu vidim novi lik, narasla je brada, jer sam se prestao brijati kada je Dubrovnik okružen, a sa lijevom rukom mi to ionako nebi baš naročito uspijevalo. Dočekam li živ dan kad ćemo opet biti slobodni, obrijat ću je. Slutim da je taj dan blizu. Ovaj grad pjesnika, pisaca, umjetnika, učenjaka nije neka bezimenna tvrđava koju se može smrviti u prah, a da nitko i ne zna za to. Ovo je ipak tisućljetni grad slobode. Biser Jadrana, kako su mu u onoj propaloj i bivšoj Jugoslaviji svi tepali! A biser u školjci ne može pokazati svoju ljepotu. Što se prije školjka otvori, prije će i biser zasjati!
NASTAVLJA SE
