Ratna sje?anja – 18
   Tog 21.10.91 sam prvi put nakon nesre?e prospavao cijelu no?, jer me ruka manje boljela. Pokušavali su mi još u par navrata prijatelji iz medicinskog centra olakšati muke i pomo?i, nažalost ništa nije djelovalo na mene. Bol je bio ja?i. Slijede?ih dana sam spavao i po 12 sati, valjda nadokna?uju?i propušteno. Kad sam se pošteno naspavao, po?eo sam ponovo slati poruke:
   28.10: “Dubrovnik, 28 dan sužanjstva, Listopada 1991. Mir s vama! Od ju?erašnjeg nedjeljnog jutra bezbroj puta sam se sjetio ovog milione puta izgovorenog pozdrava za vrijeme Svete mise. I u sebi odgovorio: i s duhom tvojim. Toliko puta slušan pozdrav, obi?an pozdrav puku, kao dobar dan, sada to više nije samo pozdrav! Sada je to želja, vapaj, nada! Poruka i zahtjev Božji, izre?en preko njegovog namjesnika na zemlji: MIR S VAMA!
   Ne pucaju po nama ve? par dana, po koju minu i rafal ispale tek da pokažu da su tu i da primirje za njih ne vrijedi. I da nas zazebe oko srca….
   Jutros sam gledao red staraca i starica, red za hranu! Red staraca koji ?eka da dobije nešto da preživi današnji dan… Oko je zasuzilo… Davali su oni cijeloga života onoj Jugoslaviji, evo kako im je vratila! Mu?i ih gla?u i že?u… drži ih u logoru! Da, rekli su im da mogu oti?i gdje žele, napustiti ognjišta i po?i u nepoznato. Prestari smo, kažu, a i preponosni za to! Predugo je u našim ušima odzvanjalo: Non bene prototo libertas auro… Dugo smo šetali pod barjakom Libertas, na Orlandu! Mi imamo samo jedan put, kada za to do?e ?as: Boninovo, Mihajlo, Dan?e… stoljetna dubrova?ka groblja, na kojima snivaju i naši preci.
   Ostavio sam ih u redu, a u ušima je odzvanjala teška kletva na ra?un onih koji nam ovo rade… Teška stara?ka kletva!! Otišao sam iz reda za hranu i kažem supruzi da nisam mogao ostati. Razumije me, imamo još malo hrane, bit ?e za danas nešto. Važno je da su djeca koliko – toliko sita, mi smo oboje sigurno po 5-6 kg lakši. Nismo se vagali, ali palo mi je na pamet danas da se izvažem, a i u ogledalu vidim novi lik, narasla je brada, jer sam se prestao brijati kada je Dubrovnik okružen, a sa lijevom rukom mi to ionako nebi baš naro?ito uspijevalo. Do?ekam li živ dan kad ?emo opet biti slobodni, obrijat ?u je. Slutim da je taj dan blizu. Ovaj grad pjesnika, pisaca, umjetnika, u?enjaka nije neka bezimenna tvr?ava koju se može smrviti u prah, a da nitko i ne zna za to. Ovo je ipak tisu?ljetni grad slobode. Biser Jadrana, kako su mu u onoj propaloj i bivšoj Jugoslaviji svi tepali! A biser u školjci ne može pokazati svoju ljepotu. Å to se prije školjka otvori, prije ?e i biser zasjati!
 NASTAVLJA SE
