Ratna sjećanja – 16
- Ratna sjećanja – 1
- Ratna sjećanja – 2
- Ratna sjećanja – 3
- Ratna sjećanja – 4
- Ratna sjećanja – 5
- Ratna sjećanja – 6
- Ratna sjećanja – 7
- Ratna sjećanja – 8
- Ratna sjećanja – 9
- Ratna sjećanja – 10
- Ratna sjećanja – 11
- Ratna sjećanja – 12
- Ratna sjećanja – 13
- Ratna sjećanja – 14
- Ratna sjećanja – 15
- Ratna sjećanja – 16
- Ratna sjećanja – 17
- Ratna sjećanja – 18
- Ratna sjećanja – 19
- Ratna sjećanja – 20
- Ratna sjećanja – 21
- Ratna sjećanja – 22
- Ratna sjećanja – 23
- Ratna sjećanja – 24
- Ratna sjećanja – 25
- Ratna sjećanja – 26
- Ratna sjećanja -dopuna
- Ratna sjećanja: Haag
- Ratna sjećanja: 1994
Neznam dali su mi kolege u Italiji u početku vjerovali kada sam im o svemu što nam se događalo slao poruke. Nastojao sam im događaje prenijeti kao neutralni objektivni promatrač, znajući da oni imaju dosta različitih informacija, ali među kojima je bilo i iskrivljenih i zlonamjernih. Dobijao sam mnogo pitanja sa one strane Jadrana na koja sam nastojao pošteno i opširno odgovoriti, svjestan da nije lako prosječno obaviještenome Talijanu shvatiti da netko napada i ubija drugoga samo zato jer mu taj nije dobrovoljno pao pred noge i dao sve ono što mu je htio oduzeti… Uspoređivao sam Dubrovnik sa Firencom, Venecijom i Rimom i pitao ih dali mogu uopće zamisliti dabi itko normalan bombardirao i uništavao te gradove! Ta je usporedba imala efekta i stvarala je u njihovim očima sliku krajnjeg barbarstva, nečovještva i divljaštva. Taj čin, razaranje Dubrovnika, za vijeke vjekova pratit će Srpski i Crnogorski narod i tu ljagu i sramotu nikada neće sprati. Posebno kada bude dostupno više video snimaka koje neće moći opovrgnuti. Kolege su mi u porukama pisali da je tako nešto potpuno nezamislivo, a ja bih samo odgovorio da jest nezamislivo, ali nama se upravo događa.
Najčešće sam «razgovarao» sa advokatom Robertom Baruccijem iz Chietija, pokrajina Abruzzo, koji je naše «razgovore» odmah proslijeđivao u tisak. Ponekad je vjerno prenosio sve što sam mu napisao, a ponekad je davao svoje viđenje situacije. Počeo je sa opisom naše prve veze i naslov članka bio je: “Via radio dalla Croazia”, a slijedeći je naslovio: “Vojska blokirala pomoć za Hrvate”. Idući je naslov već bio “SOS iz Dubrovnika primljen u Chietiju”. Roberto je poput najboljeg novinara skupljao informacije sa svih strana i vrlo brzo je došao do istine o napadima na Dubrovnik, vjerovao je što sam mu prenosio, a što su pokazivali i naslovi članaka koje je slao novinama. Odličan je kao novinar, a ne samo pravnik.
Informacije i istina probijali su se i na sjever. Kolega radio – amater i novinar iz Kopra, Vitko Kogoj, osim za Slovenska glasila, pisao je i za Njemačke novine. Od njega sam dobijao povratne informacije gdje je i što izašlo u Slovenskom i Njemačkom tisku. Tim putem su moje poruke došle u ruke piscu Jevremu Brkoviću i kako on sam kaže poslužile mu kao ključ za knjigu “Prljavi rat”. Gospodin Brković mi je poklonio knjigu i u posveti napisao: “Koautoru ove knjige…” Nekoliko stranica knjige u prilogu je ovih sjećanja.
NASTAVLJA SE
