Ratna sjećanja – 15

    Interesantno je sjetiti se i kako su se Dubrovčani hranili tih dana. Mislim nikad bolje u povijesti. Morali su… Nažalost frižideri nisu više ničemu služili, ni obični ni dubinski, sve se već zagrijavalo, počinjalo kvariti, trebalo je pojesti svo meso koje je bilo zamrznuto, ili ga baciti. Na sve strane dimili su roštilji, ložilo se (sve što je gorilo) i gradelalo naveliko, miris pečenog mesa lebdio je u zraku. Platilo je već i poneko kržljavo stablo. Uz ljude nasitili su se i psi i mačke i to lijepih komada. Vode je još bilo po cisternama u okolici, ali su redovi pred cisternama postajali sve duži. Čekanje u redu za vodu bio je uglavnom dječji posao, kada bi napunili sve što su imali, polako su to prenosili do kuće. Učinili smo inventuru sve hrane što smo je imali kod kuće, kupovali ono malo što se još moglo naći u trgovinama, koje su se ubrzano praznile. Kruha je bilo dovoljno i samo je par dana, a nakon direktnih pogodaka, pekara “Orlando” prestala s radom. Svaka im čast! I oni su obranili Dubrovnik! A zadovoljan je bio i vitez Orlando, jer su časno nosili njegovo ime. Nažalost tih «malih branitelja» sjete se samo u nekim posebnim prilikama, pa čak i branitelji često zaborave da bez hrane nebi dugo izdržali.

    Neobjavljeni rat se zahuktao. Četničke horde ojačane pljačkašima i crnogorskim vucibatinama, koji su se do tada međusobno ubijali na Cetinju, u Nikšiću, Pljevljima, pustošile su Konavle. Naveče smo palili agregat i dok je računalo, sada već skoro potpuno automatiziranim postupkom, slalo pripremljene poruke, mi bi usput pogledali TV, (ono što je prolazilo preko odašiljača na Petki) a uvijek je dolazilo i dosta susjeda željnih novih slika. Željno i optimističkih vijesti, kojih nije baš bilo… Odašiljač TV signala na Petki stalno je radio, ali nije bilo struje za TV prijemnike. Tim putem snimio sam na video trake nekoliko sati “sirovog” materijala, koji se slao za Zagreb. Tako smo nekoliko puta uspjeli vidjeli i tu vojsku razbijača i čuti obečanja da će za par dana šetati Stradunom. Nosili su odore JNA, ali je na prvi pogled bilo jasno da to nije redovna vojska. Zvali su ih “rezervisti”, ali su to bili uglavnom kriminalci i dobrovoljci kojima je obečan ratni plijen, aljkavi, neobrijani, divljeg izgleda. Oni koji bi progovorili u kameru odavali su o kakvoj primitivnoj vrsti ljudi se radi. Već smo ranije načuli vijesti da za ovim barbarima dolaze i njihove porodice, djeca i supruge, opskrbljeni vrećama, kutijama i svim mogućim prijevoznim sredstvima. Pljačkali su sve što su mogli uzeti, skinuti, pa i iščupati ! Imao sam kasnije priliku promatrati te “porodice” na djelu, kada su pljačkali kuću Galinovića na putu za Osojnik, iznad stare Mokošice, koja se dobro vidi sa mog balkona. Promatrao sam dalekozorom kako su nekoliko sati iznosili sve iz kuće i trpali u maslinastosivi vojni (!) kamion.

NASTAVLJA SE

Series NavigationRatna sjećanja – 14Ratna sjećanja – 16

Comments are closed.