Ratna sjećanja – 14
- Ratna sjećanja – 1
- Ratna sjećanja – 2
- Ratna sjećanja – 3
- Ratna sjećanja – 4
- Ratna sjećanja – 5
- Ratna sjećanja – 6
- Ratna sjećanja – 7
- Ratna sjećanja – 8
- Ratna sjećanja – 9
- Ratna sjećanja – 10
- Ratna sjećanja – 11
- Ratna sjećanja – 12
- Ratna sjećanja – 13
- Ratna sjećanja – 14
- Ratna sjećanja – 15
- Ratna sjećanja – 16
- Ratna sjećanja – 17
- Ratna sjećanja – 18
- Ratna sjećanja – 19
- Ratna sjećanja – 20
- Ratna sjećanja – 21
- Ratna sjećanja – 22
- Ratna sjećanja – 23
- Ratna sjećanja – 24
- Ratna sjećanja – 25
- Ratna sjećanja – 26
- Ratna sjećanja -dopuna
- Ratna sjećanja: Haag
- Ratna sjećanja: 1994
Reakcije primatelja bile su uglavnom slične, prvo nevjerica otkuda sad poruka, pa onda pitanja kako je to stiglo, dali je to nekome do zafrkavanja, itd, ali je supruga rijetko kome odavala tajnu kojim putem nama dolaze informacije. Nije davala ni naš broj telefona, već bi primatelju prenijela poruku i pitala ga dali želi poslati odgovor. U gotovo 99% slučajeva primatelji bi požurili i izdiktirali odgovor, koristeći iznenadnu priliku da se jave svojima. Tek poneki sumnjivac nastojao bi svakako saznati kojim putem stižu poruke. Takvi su ostajali bez mogućnosti odgovora, jer nismo imali vremena za duge diskusije, a još manje smo imali volje odati našu lokaciju. Objavljen ili ne, ali bjesnio je rat.
Na UKV području nije preteško locirati neki odašiljač, ali ova igra sakrivanja je odlično uspijevala, emitirao sam jako malom snagom, nekoliko miliwata – tek da signal bude dovoljan na Petci, a digipiter je odmah po prijemu reemitirao pakete, putem antene prilično usmjerene prema Pelješcu, unoseći totalnu zbrku u pokušaje lociranja primarnog izvora signala. Petku su gađali svaki dan jer su nanjušili branitelje, (kad su im malo “zaprašili” i vratili barem poneku granatu) ali bilo je i sreće, tukli su u stup, a ne u krov kućice na kojemu je bila antena, iako je svaki geler mogao presjeći kabel – nije se dogodilo!
Ostala su nam za uspomenu isprintana imena stotina sugrađana i organizacija koji su priliku iskoristili, kao i imena njihove rodbine izvan Dubrovnika, koji su se interesirali za svoje, nudili pomoć, zvali ih da dođu itd… Od fonda Sveti Vlaho, Dominikanskog samostana, samostana na Dančama, gospara Pera Luznika, i Pera Poljanića, Lukše Peka, pa Milković, Dicelio, Miloglav, Prkačin, Obuljen, Marčinko, Napica, Gavranić, Grljević, tko bi svih nabrojio… Puno poznatih sugrađana i njihovih obitelji. Naravno, veselio nas je taj osjećaj da činimo nešto dobro, nešto potrebno, da ljudima donosimo poruke kojima se nisu nadali, da ljudi osjete da netko misli na njih!!
Uz lijepe, bilo je i tužnih vijesti: « Sele Magudova umrla, pokop obavljen…» ali i ovakvih, za našeg pomorca na brodu Palmstar Orchid: «Živi i zdravi, stoj đe jesi…» Eto, neka je barem ponekad kruh sa sedam kora bio lakši od našega sa 8 kora!! Imam i vijest iz Sarajeva, 14.10.91: «U 09:00 proradile tlf veze sa Dubrovnikom». Sreća naša, i u HPT su radili svoj posao, jer se broj poruka jako povećao i dobro nam je došlo malo oduška. Za kratko, uskoro sam dobio zadatak: uspostaviti packet vezu iz medicinskog centra.
NASTAVLJA SE
