Ratna sjećanja – 13

     I tako su prolazili prvi dani jednog novog iskustva, za koji Dum Marin kaže da je: RAT, poguba ljudske naravi. Ako sam u životu svašta promislio, sigurno mi se nikada nije prišuljala ta misao da će nas snaći rat i to tako nepravedan u kojemu smo «topovska hrana», ne jer smo janjci, nego jer nemamo čime uzvratiti! Često sam gledajući brod koji se šulja oko ponte Lokruma zamišljao neki obalni top, pa makar jedan jedini, na lokaciji koju sam kasnije otkrio, između Velike i Male Petke, gdje je nekada očito stajalo nešto takvoga. Tek da ih ošinemo po nosu, pa da nam se više nikad ne primaknu tako blizu. Dok sam kroz dvogled gledao bandu kako pljačka po Pobrežju, želio sam isto, pa da onaj vojni Tamić u koji su krcali opljačkano dobije svoje… Ali, nismo imali skoro ništa. Osim Packet veze…

    Kolege iz Atlasa jednog su mi dana donijeli printer i to mi je umnogome olakšalo rad, sve dolazne poruke sam od tada ispisivao i išlo je daleko brže. Također smo počeli koristiti još neke prednosti ovog načina komuniciranja, a to je “oglasna ploča”. Naime postoji posebna automatska stanica – računalo, na kojemu se na tvrdome disku mogu pohraniti sve poruke, te ih kasnije čitati ili slati dalje. Tako sam mogao ostavljati poruke i bez uspostavljanja veze sa svim stanicama kojima su poruke upućivane, oni su kasnije, kad im je bilo zgodno, preuzimali poruke sa tog centralnog računala. Ja sam također tako preuzimao poruke kada bih obradio one prethodne. Poruke smo slali u serijama, pa smo se dogovorili o posebnom označavanju svake serije. Tako smo skratili pisanje, bilo je dovoljno pozvati se na seriju i broj poruke, i dati odgovor, npr. “DU-SA 16/22: svi su živi i dobro su.” Poruke su bile u telegrafskom stilu, najčešće ovakve kao ova navedena. Nažalost imali smo prilika prenijeti i one najtužnije poruke, o pogibiji naših branitelja. Način rada se uhodao, pa se svaki dan prenosilo nekoliko desetaka poruka više. Ukupno na tisuće. Nedavno sam pokušao izbrojiti imena ljudi koji su se javljali, ali sam odustao. Ima ih previše. A kada su u pitanju bile humanitarne poruke, nikada nismo odbili nekome proslijediti poruku, ako je bila “normalna”. Bilo je nekoliko “čudnih” poruka, kojima smo jednostavno odrezali dodatna pitanja i ostavili samo ono osnovno, u vezi ljudi. Ako smo telefonom dobili odgovor na pitanja, bilo je očito da se radi o pravim imenima i ljudima, a moram priznati da me i nije previše brinulo da tim putem idu neke “tajne”, jer gladali su Grad ko na pjatu i malo se toga moglo sakriti… A oni koji su trebali nešto sakriti, znali su kako se to radi!

 NASTAVLJA SE

Series NavigationRatna sjećanja – 12Ratna sjećanja – 14

Comments are closed.