Ratna sjećanja – 11

     Neznam kojom brzinom u takvome trenutku radi mozak, ne mogu reči što sam sve mislio, ako sam nešto i stigao misliti, ali znam samo da je kroz bljesak proletjelo da je u spremištu i polupuna boca plina i još jedan rezervni bidon pun goriva. Naravno i agregat. A izgori li agregat – ostajemo opet bez veze. Preostalo je samo jedno i ja sam to u slijedećoj sekundi učinio, zgrabio sam gorući bidon i odnio ga nekoliko metara dalje u vrt, te bacio tako da se gorivo izlije i da ga upije zemlja. Plamen se trenutno jako razbuktao, ali se uskoro smirio. Poslije su mi tumačili da vjerovatno nebi eksplodirao… A možda i bi? Tko zna? Znam da postoje nečim punjeni, antieksplozivni, ali ovo je bio onaj obični od lima. Ja sam bio uvjeren da bi eksplodirao i da bi sve otišlo u plamen.

    Kad sam tako lijepo otklonio opasnost, poslao sam suprugu, koja je izjurila iz kuće, po aparat za gašenje koji sam imao u autu, ali sam ga nažalost zaboravio staviti pored agregata. Uvijek je tako, kad treba. Ugasili smo do kraja vatru uz pomoć susjeda kojemu sam rekao da mislim da sam dobro ispečen i da me prebaci u bolnicu. Počela se javljati bol. Do tada je nisam niti osjetio, i tek kada sam sjeo u auto usudio sam se pogledati ruku, izgledala je užasno, a bol je svakog trenutka bila sve jača. Do bolnice sam saznao kako bole opekotine drugog i trećeg stupnja. Naime, osim temperature goručeg benzina, dodatno je plamen raspirilo brzo prenošenje bidona. To je djelovalo kao let – lampa.

    U bolnici su na odjelu hitne pomoći odmah započeli obradu opekotine, nisam vrištao, a bio sam na rubu nesvijesti, na moju sreću uskoro je naišao šef odjela, dr. Stijepo Bogdanović i kad je vidio opekotinu, a posebno u kakvome sam ja jadnom stanju, na rubu nesvjestice od boli, a i od stresa i umora, odmah je naredio da me uspavaju. Zahvalan sam mu, jer mislim da više nebih bio izdržao. Bio sam zaista već u polusvijesti, srećom njegovo iskustvo i procjena su me me u tom trenutku spasili daljnjih muka. Saznao sam i da je te večeri dežurni liječnik dr. Marko Margaritoni, sin liječnika. Znao sam da ostajem u dobrim rukama! Porodična tradicija nije mala stvar. Trenutak kasnije sam spavao.

 NASTAVLJA SE

Series NavigationRatna sjećanja – 10Ratna sjećanja – 12

Comments are closed.