Ratna sjećanja – 9
- Ratna sjećanja – 1
- Ratna sjećanja – 2
- Ratna sjećanja – 3
- Ratna sjećanja – 4
- Ratna sjećanja – 5
- Ratna sjećanja – 6
- Ratna sjećanja – 7
- Ratna sjećanja – 8
- Ratna sjećanja – 9
- Ratna sjećanja – 10
- Ratna sjećanja – 11
- Ratna sjećanja – 12
- Ratna sjećanja – 13
- Ratna sjećanja – 14
- Ratna sjećanja – 15
- Ratna sjećanja – 16
- Ratna sjećanja – 17
- Ratna sjećanja – 18
- Ratna sjećanja – 19
- Ratna sjećanja – 20
- Ratna sjećanja – 21
- Ratna sjećanja – 22
- Ratna sjećanja – 23
- Ratna sjećanja – 24
- Ratna sjećanja – 25
- Ratna sjećanja – 26
- Ratna sjećanja -dopuna
- Ratna sjećanja: Haag
- Ratna sjećanja: 1994
Po silasku s Petke, s još većim žarom nastavio sam sa slanjem i primanjem poruka. Moj prijatelj i nekadašnji susjed, ravnatelj bolnice dr. Zoran Cikatić, znao je za mogućnost slanja poruka, pa sam od njega dobio spisak lijekova i sanitetskog materijala za koji se već znalo da bi ga uskoro moglo nedostajati. Igrom slučaja iz Slovenije sam gotovo istovremeno dobio poruku za bolnicu, pitali su koji lijekovi i materijal im najviše trebaju! Tako je pitanje odmah dobilo odgovor, pa sam im proslijedio listu, a znao sam i da će kolega Slovenski radio – amater odmah listu proslijediti tamo gdje treba! Saznao sam od njega nešto kasnije, da je pošiljka već upućena prema nama. Bilo mi je to posebno zadovoljstvo, znao sam koliko taj materijal i lijekovi znače našim ranjenicima. U kasnijem radu bilo je još mnogo poruka sličnog sadržaja, u Dubrovnik je stiglo na tone lijekova, sanitetske opreme i sanitetskog materijala. Nažalost dio lijekova nije bio upotrebljiv, neki su se jednostavno rješavali svojih problema, bilo je starih lijekova, pa i sada, nakon dosta vremena još čekaju na uništenje, jer je to kompliciran i skup postupak. Ipak, svi su nastojali pomoći.
Tako sam direktno uključen u rad Kriznog stožera saniteta, (što mi nisu odmah rekli) dopisivao sam se po prvi put s nepoznatim sugovornicima, koji su kasnije postali dragi prijatelji, koji su znali i u najtežim trenucima poslati riječi ohrabrenja, ili napisati nešto smiješno i razbiti crne misli. Proveli smo mnoge sate u dopisivanju, sretni što naš sustav veza perfektno funkcionira. Zaista smo bili ponosni na taj sustav, na ljude koji su i po 24 sata bili za stanicom. Mislim da je za moju psihičku stabilnost u tim danima posebno zaslužan dr. Davor Mijatović iz Kriznog stožera u Zagrebu. Zabavljao me, podsticao i hrabrio. Smijao se samnom, tugovao je samnom. Ostao je takav i nakon rata, pa mi je u teškim trenucima bio od velike pomoći. Možda mu najbolje pristaje ono “ratni drug”. Drugi ratni drug je kolega Srđan Alujević sa odašiljača Biokovo, bio je uvijek tu kada je trebalo. Samo neznam kada je stizao spavati.
NASTAVLJA SE
