Ratna sjećanja – 8

    Moja Škoda je stenjala pod teretom, legla je prilično, ali srećom nije ništa strugalo po asfaltu, (nebi bilo baš pametno izazivati nevolju u onoj tišini…) nije ništa puklo i povratak je protekao glatko kao i odlazak, samo uz još veću pažnju zbog tereta, a i malo više straha da u mraku ne skrenem s puta jer desno od puta je duboka provalija! Kočnicama nije bilo lako jer je put dosta strm. Ali ni o kočnicama, a ni o “JNA”, točnije o trebinjskim Srbima koji su držali Ivanicu nisam niti mislio. Tu večer su valjda četnici spavali, ili su se ponovo napili, jer nitko nije zapucao, iako su znali nasumce ošinuti rafal prema Srđu. Ja sam razmišljao što sve možemo napraviti s pokupljenom opremom i ono što je meni bilovažno: kako i gdje postaviti digipiter. A još važnije: kako ga napajati…

    Odmah po povratku u grad predao sam dežurnome kolegi HRTV-ove uređaje i alat, a  kada su me kolege dopratili i ostavili ispred kuće odmah sam nastavio rad na stanici. Željno sam čekao da osposobim i negdje montiram repetitor, jer bi tada veza išla kako treba. Digipiter sam provjerio u svanuće, napravio novi antenski kabel i pripremio alat. Isto rano jutro sam se dogovorio oko dozvole za montažu i krenuo na brdo Petku. (Velika Petka, 192 m) Znao sam sigurno da me četnici promatraju, jer vrh Petke im je bio lijepo vidljiv sa njihovih položaja, ali sam montirao antenu onako kako sam zamislio, bez prevelike žurbe, (ma i bez rastezanja!) iako sam cijelo vrijeme očekivao da ću čuti ono već poznato zviždanje minobacačke granate u spustu. Nisam mislio da bi me pogodili pješačkim oružjem sa te daljine, iako snajper jest vrag, ali granata iz minobacača bi me moguće stigla. Ipak, nisu pucali, valjda sam im bio smiješan u njihovoj sili, gdje se verem po stupu s nekakvim jadnim antenama u po bijela jutra, njima pred nosom. A moguće je i da su još spavali, ako su, po svome običaju, dosta popili sinoć. I tako je proradio repetitor – digipiter na Petki. Imao sam opet perfektnu vezu prema sjeveru i zapadu. Nisam čuo, a niti imao volje čuti nekoga sa istoka. Sa istoka je stizalo razaranje i smrt. I prijetnje meni i porodici.

    Interesantno je spomenuti i kako su kolege iz HRTV-a riješili napajanje strujom odašiljača na Petki. Električni vod koji napaja Petku odvojili su od mreže u podnožju brda, odnosno prespojili iz razvodnog ormara na agregat u obližnjem hotelu. Sistem je funkcionirao za cijelo vrijeme rata. Zgrada odašiljača dobila je više pogodaka i priličnih rupa za zračenje, kao i stup koji je sličio na nekakvu modernističku skulpturu od iskidanog željeza, ali repetitor i ostala oprema sretno su prošli, samo sa malo udubljenja od gelera, koji nisu ništa probili. Iako sam u jednome kabelu vidio zabijeni mali geler, ali očito je bilo dosta sreće. Tako više nisam trebao brinuti za napajanje strujom, akumulator itd.

NASTAVLJA SE

Series NavigationRatna sjećanja – 7Ratna sjećanja – 9

Comments are closed.