Ratna sjećanja – 7
- Ratna sjećanja – 1
- Ratna sjećanja – 2
- Ratna sjećanja – 3
- Ratna sjećanja – 4
- Ratna sjećanja – 5
- Ratna sjećanja – 6
- Ratna sjećanja – 7
- Ratna sjećanja – 8
- Ratna sjećanja – 9
- Ratna sjećanja – 10
- Ratna sjećanja – 11
- Ratna sjećanja – 12
- Ratna sjećanja – 13
- Ratna sjećanja – 14
- Ratna sjećanja – 15
- Ratna sjećanja – 16
- Ratna sjećanja – 17
- Ratna sjećanja – 18
- Ratna sjećanja – 19
- Ratna sjećanja – 20
- Ratna sjećanja – 21
- Ratna sjećanja – 22
- Ratna sjećanja – 23
- Ratna sjećanja – 24
- Ratna sjećanja – 25
- Ratna sjećanja – 26
- Ratna sjećanja -dopuna
- Ratna sjećanja: Haag
- Ratna sjećanja: 1994
Brzo sam obišao pogon odašiljača i stambeni dio, sve je bilo na svome mjestu kao da je sve normalno. Osim što je sve stalo, kao da sam u bajci o Trnoružici. Izišao sam vani vidjeti mjesto gdje je pogodila raketa. Bilo je teško gledati rastrgane kablove i uništenu antensku kućicu srednjevalne antene. U mraku je sve izgledalo još strašnije. Antenski stup ima 4 noge, a pogodak je bio upravo u onu kroz koju prolaze svi kablovi. E što su imali precizne upute… Stresao sam se, dali od svježine noći ili od susreta sa razarajučim divljaštvom… “Odjurio sam”, pazeći gdje stajem, do sjeverne strane tvrđave, do zgrade HPT-a, koja je izgleda bila glavni cilj napada, jer je više puta pogođena, očito su sve imali odavno isplanirano, ucrtano, poznavali su teren do najsitnijeg detalja. Čak toliko dobro da je jedna raketa ušla kroz mali prozor u prostoriju mikrovalnih odašiljača. Iako je zgrada HPT niža i zaštićena sa tri strane tvrđavom i opkopom, našli su put. Ono što se u mraku pod zvijezdama naziralo izazivalo je jezu. Mikrovalni uređaji pretvoreni u hrpu gvožđa. Moderna elektronika pretvorena u ništa. Hrpa lima, stakla, plastike, na sve strane istrgnuti kablovi, sve puno čađe. (što sam ustanovio tek po povratku i dolasku na svjetlo) Velike parabolične antene iskrivljene, pune rupa, antenski stup iskrivljen i izlomljen… Gluha tišina tamo gdje dugi niz godina ni na trenutak nije utihnuo zvuk niza ventilatora za hlađenje odašiljača ili agregata, kad bi nestalo struje. Ni poznatog prijateljskog laveža, koji me je uvijek dočekivao, naprosto ništa živoga. Slika uništenja i smrti. Prvi susret sa uništavalačkim mentalitetom agresora. Nažalost, bilo ih je kasnije još dosta, pa čak i onih «bliske vrste».
Ali trebalo je požuriti, skinuti i pokupiti što više opreme i ukrcati je u auto. Vratio sam se u pogon HRTV-a i skidao sve po redu, UKV odašiljače, takozvane eksajtere, mnogo dijelova TV repetitora, packet – repetitor, odnosno digipiter zbog kojeg sam prvenstveno došao na Srđ, skupljao sam čak i alat itd. Uzeo sam i svoj kratkovalni prijemnik, tako da mogu osposobiti kratkovalnu postaju kod kuće. Čak sam se popeo na stup i pipajući skinuo antenu od repetitora, iako po mraku to nije baš lako išlo, zamalo sam pao sa stupa. Skupila se tako povelika hrpa uređaja, alata, kablova i slične opreme. Više stotina kilograma.
Zavirio sam i u dubinski zamrzivač i pokupio sve sa svoje police, bilo je još dijelom zaleđeno. Imao sam dosta svojeg elektroničkog materijala u ormaru, pošto sam noći kratio praveći razne radio-amaterske uređaje, ali nisam se sjetio ništa uzeti. Nadao sam se uostalom da ću se uskoro vratiti i da će me sve na Srđu čekati. Dobro sam puhao dok je sve bilo u autu, ima prilično skalina. Ali išlo je – nizbrdo. U normalnoj situaciji sigurno nebih to uspio ponoviti, te noći bio sam jači od svega što se skupilo u meni… Dosta je vremena prošlo dok sam sve obavio, trebalo se vratiti, kolege su obavili svoj posao i krenuli smo «pipajući» natrag.
NASTAVLJA SE
