Ratna sjećanja – 6
- Ratna sjećanja – 1
- Ratna sjećanja – 2
- Ratna sjećanja – 3
- Ratna sjećanja – 4
- Ratna sjećanja – 5
- Ratna sjećanja – 6
- Ratna sjećanja – 7
- Ratna sjećanja – 8
- Ratna sjećanja – 9
- Ratna sjećanja – 10
- Ratna sjećanja – 11
- Ratna sjećanja – 12
- Ratna sjećanja – 13
- Ratna sjećanja – 14
- Ratna sjećanja – 15
- Ratna sjećanja – 16
- Ratna sjećanja – 17
- Ratna sjećanja – 18
- Ratna sjećanja – 19
- Ratna sjećanja – 20
- Ratna sjećanja – 21
- Ratna sjećanja – 22
- Ratna sjećanja – 23
- Ratna sjećanja – 24
- Ratna sjećanja – 25
- Ratna sjećanja – 26
- Ratna sjećanja -dopuna
- Ratna sjećanja: Haag
- Ratna sjećanja: 1994
S vremenom sam sve više osjećao loš kvalitet veze. Trošio sam previše vremena zbog prekida, radio sve duže u noć. Poruke smo sređivali na kraju dana, do duboko u noć, nekad i do zore. Spavali smo po koji sat, jer smo rano ujutro nastavljali rad, budeći susjede bukom agregata ponekad već u 06:00 sati, ako je bilo nešto važno. U onoj potpunoj tišini zvučao je ko brodski stroj! Ali, bili smo bez struje i svi su išli spavat kad i kokoši…
Bliži i dalji susjedi su brzo shvatili zašto se tako često, pa i do kasno u noć, čuje agregat. Znali su odavno po mojim antenama čime se bavim. Nije bilo teško povezati te dvije stvari, a i vijesti u susjedstvu putuju, pa su me tako i oni počeli zatrpavati porukama. Nešto je trebalo poduzeti radi poboljšanja veze, jer u direktu nije išlo dobro. Lokalni repetitor (digipitor) je bio pravo rješenje, ali nalazio se na Srđu, a četnici na puškomet, na Ivanici. Put od Bosanke do vrha Srđa bio im je na nišanu skoro cijelom dužinom. I kada je po n-ti put tog dana pukla veza, proradio je prkos, zahvaljujući kolegi Srečku Tolji iz MUP-a i mladome i neustrašivom Đuru Luburi. Kada su mi rekli da i njima treba još opreme sa Srđa, da idemo gore, odlučio sam odmah da idem s njima. Oni su već išli skidati neku opremu, a ponašali su se kao da idu gore na marendu na svježem zraku, a ne pod nos četnicima. Srečko u uniformi MUP-a bio je garancija da možemo dobiti dozvole i voziti auta i nakon policijskog sata, te da nas u mraku neće zadesiti neka nevolja od strane naših. (prilično optimističko vjerovanje!) Iako sam obavijestio kolege s posla i pitao hoće li ići još netko s nama, nisam našao ni jednog jedinog raspoloženog za “tako lude pothvate”. Rekao mi je i šef da sam lud, da netko gore može poginuti. Eto, pa valjda netko mora biti i lud, ako treba donijeti neku opremu za potrebe tog istog RTV ZG-a!
Putem do vrha Srđa nisam osjećao strah, dijelom zbog napetosti i koncentracije zbog vožnje kroz mrak, dijelom zbog uzbuđenja što idem na tvrđavu na kojoj sam radio proteklih jedanaest godina. Htio sam vidjeti štete koje su učinile neprijateljske rakete. Malo naivno sam se nadao da bi se mogao improvizirati neki od odašiljača, UKV, ili SV, pokrenuti agregati i emitirati program. A Srđ je bio i moj drugi dom, radili smo u smjenama po 12, a kasnije i 24 sata, tu sam bezbroj puta ručao i večerao s kolegama. Tvrđavu sam znao od podruma do tarace, svaku stopu. I danas ponekad sanjam Srđ…
Na kon dolaska smo se razdvojili, svak je išao skidati ono što mu je bilo najpotrebnije u gradu. Mene su dočekala potpuno izvaljena teška metalna ulazna vrata, eksplozija ih je izbacila iz ležišta i potpuno iskrivila. Osim toga na južnoj strani sve je izgledalo normalno, osim potpune tišine…
NASTAVLJA SE
