Ratna sje?anja – 6
    S vremenom sam sve više osje?ao loš kvalitet veze. Trošio sam previše vremena zbog prekida, radio sve duže u no?. Poruke smo sre?ivali na kraju dana, do duboko u no?, nekad i do zore. Spavali smo po koji sat, jer smo rano ujutro nastavljali rad, bude?i susjede bukom agregata ponekad ve? u 06:00 sati, ako je bilo nešto važno. U onoj potpunoj tišini zvu?ao je ko brodski stroj! Ali, bili smo bez struje i svi su išli spavat kad i kokoši…
   Bliži i dalji susjedi su brzo shvatili zašto se tako ?esto, pa i do kasno u no?, ?uje agregat. Znali su odavno po mojim antenama ?ime se bavim. Nije bilo teško povezati te dvije stvari, a i vijesti u susjedstvu putuju, pa su me tako i oni po?eli zatrpavati porukama. Nešto je trebalo poduzeti radi poboljšanja veze, jer u direktu nije išlo dobro. Lokalni repetitor (digipitor) je bio pravo rješenje, ali nalazio se na Sr?u, a ?etnici na puškomet, na Ivanici. Put od Bosanke do vrha Sr?a bio im je na nišanu skoro cijelom dužinom. I kada je po n-ti put tog dana pukla veza, proradio je prkos, zahvaljuju?i kolegi Sre?ku Tolji iz MUP-a i mladome i neustrašivom ?uru Luburi. Kada su mi rekli da i njima treba jošÂ opreme sa Sr?a, da idemo gore, odlu?io sam odmah da idem s njima. Oni su ve? išli skidati neku opremu, a ponašali su se kao da idu gore na marendu na svježem zraku, a ne pod nos ?etnicima. Sre?ko u uniformi MUP-a bio je garancija da možemo dobiti dozvole i voziti auta i nakon policijskog sata, te da nas u mraku ne?e zadesiti neka nevolja od strane naših. (prili?no optimisti?ko vjerovanje!) Iako sam obavijestio kolege s posla i pitao ho?e li i?i još netko s nama, nisam našao ni jednog jedinog raspoloženog za “tako lude pothvateâ€. Rekao mi je i šef da sam lud, da netko gore može poginuti. Eto, pa valjda netko mora biti i lud, ako treba donijeti neku opremu za potrebe tog istog RTV ZG-a!
   Putem do vrha Sr?a nisam osje?ao strah, dijelom zbog napetosti i koncentracije zbog vožnje kroz mrak, dijelom zbog uzbu?enja što idem na tvr?avu na kojoj sam radio proteklih jedanaest godina. Htio sam vidjeti štete koje su u?inile neprijateljske rakete. Malo naivno sam se nadao da bi se mogao improvizirati neki od odašilja?a, UKV, ili SV, pokrenuti agregati i emitirati program. A Sr? je bio i moj drugi dom, radili smo u smjenama po 12, a kasnije i 24 sata, tu sam bezbroj puta ru?ao i ve?erao s kolegama. Tvr?avu sam znao od podruma do tarace, svaku stopu. I danas ponekad sanjam Sr?…
   Na kon dolaska smo se razdvojili, svak je išao skidati ono što mu je bilo najpotrebnije u gradu. Mene su do?ekala potpuno izvaljena teška metalna ulazna vrata, eksplozija ih je izbacila iz ležišta i potpuno iskrivila. Osim toga na južnoj strani sve je izgledalo normalno, osim potpune tišine…
NASTAVLJA SE
