Kako izgleda rat?

Ovakav opis, iz prve ruke, bez cifranja i dodataka zbilja čovjeku približi tu gluhu noć, u kojoj svi zvuci zamiru pred naletima pljuska. I onda zamišljam sliku malog čovjeka, a velikog ratnika, koji se jadan i mokar ščučurio pod šatorskim krilom, u šljemu punom vode… I taj mali čovjek, sa svim drugim malim ljudima koji su s njim kisnuli te noći  – to je ona snaga koja nas je spasila, to su oni koji su nas obranili. Mali ljudi, a ne neki nadljudi, a išli su na 10 puta veću silu… Nekima iz Minken bojne ovaj Jusov opis neka bude mala ilustracija kako je 91 bilo u gradu i okolici. Samo je žalosno što se Minkenci danas laktaju i uguravaju, a mali ratnici, tihi kao i te noći, ostaju negdje po strani, sa svim svojim sjećanjima na prođene muke. Hvala vam mali ljudi i veliki ratnici na svemu što ste učinili.

Juso Grebović:

Idemo dalje prema Grabovici putem smo nailazili na stotine četnickih uniformi i prazne kutije od granata i municije. Sve teže se ide jer četnici tuku minobacačima. Dolazimo ispred Kaladjurdjevića, malo selo i minobacači ponekad zapucaju po nama, ali snajperi non stop rade.

Ugledao sam četnički kamion u selu koji se sakrio iza zadnjih seoskih kuća. Došao sam do barikade koji su četnici postavili, namjestio top i čekao da se kamion pojavi. Već pomalo pada sumrak, ali kamion se nije pojavio, pa sam opalio dvije granate prema kućama. Na 15 metara od mene došao je pokojni Nikša Obuljen sa malim minobacačem kojeg su imali u Sustjepanu a zvali smo taj minobacač „ćufko“.

I on je ispalio 4 granate. Tada sam čuo da me netko zove sa moje desne strane, to su bili specijalci Ale, Žanetić, Bajramović, Govedarica i pokojni Srečko Kljunak. Tek sam tada shvatio da sam skroz naprijed, jer specijalci su ti koji su istureni i koji idu prvi!!

Tu nas je uhvatila i noć, a i kiša je počela padati, nastalo je veliko nevrijeme, što kažu ljudi: „i nebo se otvorilo“. Pošao sam oko 20 metara od puta u neko grmlje stavio šljem naopako između dva kamena sjeo na šljem i pokrio se šatorskim krilom. Kiša je padala sve jače i jače, ne čujem nikoga od mojih suboraca, imao sam osjećaj da sam ostao sam u toj divljini! Ponekad bi čuo rikanje krave koja je bila ranjena i rikala je cijelu noć. Već sam bio mokar do kože a šljem je bio već pun vode – tako da sam sjedio o vodi svejedno mi je bilo – ionako sam bio mokar.

NASTAVLJA SE

Series NavigationMokošica, OsojnikJedna više – manje “normalna” ratna noć…

Comments are closed.