Ode nama dvaes’ godina…

Prođoše godine… Puno se toga promijenilo, stariji smo, neki su odavno bijeli, a neki nemaju nikakvu boju na glavi… Oni koji su sačuvali glavu, pa moja prva misao ide uvijek onima koji su je izgubili, glavu ili život, kako tko to kaže, da mi možemo živjeti slobodno, da nam djeca imaju svoje pisce i da ne govore “bre”. Iako nije baš sve “po mjeri čovjeka”, kako se to lijepo i stručno kaže.

I, eto sa ljetom na ovim stranicama postavljam još jednu ratnu ispovijed, jednog malog, običnog, za one što su došli – “gadnog”, (gadno ih je lemo!!)  ali svakako hrabrog i zaslužnog čovjeka. A da ga nisu čačkali, nebi ih izlemo, pa su samo dobili zasluženo. Sa malo kamata… Još jedan koji nije pito kako se može stiči do Minkena, nego se odmah našao pod kišom željeza. Tko ga pozna nakon 20 godina?!? Njegovi Gružani i njegovi suborci! I ja samo malo, jer sam ga nagovorio da baci na kartu barem neka sjećanja. Malo sam tu i tamo glumio lektora, dodao ili skinuo zarez, je ili ije, pa sve takve pogreške idu meni na dušu. A tekst je Jusov – pa evo što on kaže:

Juso Grebović:

Ponekad pomislim da je to bio samo san,  a taj me san prati evo već 20 godina.  Rođen sam u Dubrovniku,  najljepšem gradu na svijetu,  u gradu koji je otvorio i dušu i srce za svakog čovjeka,  grad koji je imao svoju ljepotu i svoj duh. Svaki dan bi se našao sa svojim prijateljima Milanom,  Zoranom,  Cipolom i Milom ispred Barbe u Gružu i onda u život Tezej, Bakus, Arsenal.  Svaka ulica svaki porat je bio naš, raj na zemlji drugim riječima živio sam u raju.

NASTAVLJA SE

 

Series NavigationPočetak ratovanja

Comments are closed.