Ratna sjećanja – 26

     Odmah po dolasku kod prijatelja “okupirao” sam “za potrebe Hrvatske republike” dio njegove packet-radio stanice i sa nje posredovao u slanju poruka. Prijatelj je bio presretan što može pomoći, a sa njegovom vrhunskom opremom sve je išlo bez problema, samo je ipak bio jedan  problemčić: pozivni znak. Da se ne moram stalno iznova predstavljati, počeo sam koristiti svoj pozivni znak, dakako ilegalno, jer sa Italijom još nismo imali reciprocitet u korištenju pozivnog znaka. Logika je bila jednostavna, jer nitko nije mogao znati da moja emisija ide direktno sa tipkovnice, te da ne dolazi iz Dubrovnika. Na taj način sam i dalje aktivno sudjelovao u organizaciji dopreme lijekova za bolnicu. Bio sam virtualno “u Gradu” i malo tko je znao gdje sam fizički. Sa bolničkom postajom sam preko par digipitera stalno održavao vezu, ako bi što zatrebalo. “Konektirao” sam Grad svaki dan. Ali, sve je pomalo dolazilo u normalu, već se naziralo da je Grad sačuvan. Hrvatska je svaki dan bila jača i te vijesti su nam pomagale da nam lakše prolaze dani. Sastavio sam i osposobio jedan prastari radio, (divan muzejski «lampaš» pa smo slušali radio Zagreb na srednjem valu, a ponekad i vijesti na kratkome valu. Znao sam otprije napamet sve frekvencije gdje Zagreb emitira.

     Nakon nešto više od godinu i po dana, već odlično zaliječene ruke vratio sam se u Dubrovnik, javio u Ured za obranu i zamolio da mi produže dozvolu boravka, iako na prethodnoj nije bilo označeno do kada vrijedi. Gosp. Teo Andrić, predstojnik Ureda za obranu, izišao mi je u susret i 20.08.1993. izdao dozvolu za još jednu godinu boravka u Italiji, radi zaposlenja. Kako se sve polako vraćalo u normalu – osim što nisam nigdje mogao dobiti posao, odlučio sam odraditi još jednu godinu “na zapadu”. Ni dozvola nije više trebala, pa sam otišao i konačno se vratio 1995. godine. S minimumom novaca i jako sretan što se vraćamo. Preko tri godine sam čekao čas da se vratimo doma. Nažalost, ni 1995 nisu prestala mučka ubijanja, četnička granatana plaži je ubila i osakatila našu mladost.

Po povratku sam morao sebi i obitelji osigurati egzistenciju, posla ni za mene ni za suprugu i dalje nije bilo. Krenuli smo u potpuno neizvjesni privatni posao, sa minimumom svog i s nešto posuđenog novca, bez puno znanja što nas čeka. Nismo vani mnogo “stavili u čarapu”, tek da se snađemo prvih par mjeseci dok posao krene. Još uvijek preživljavamo s malim obiteljskim poduzećem, koristeći za kupovinu robe poznanstva u Italiji i vrlo povoljne cijene, uvozeći alat, vijčanu robu i drugo što spada u željezariju. Poduzeće je prvu godinu poslovalo negativno, pa smo na sto muka. Ipak se nadamo…

Packet radio opet je samo zabava i hobi, bogatiji sam za dosta divnih prijatelja u Italiji, koji su mi pomogli kad je trebalo, brinuli za porodicu i omogučili mi liječenje. Nadam se i čekam dane kada ćemo ih moći pozvati u goste, kada će oni poziv moći prihvatiti bez sada još prisutnog straha.

Dubravko Lasić radio-amater od 1966 godine

KRAJ

Series NavigationRatna sjećanja – 25Ratna sjećanja -dopuna

Comments are closed.