Ratna sjećanja – 25

 

Nažalost kada sam naknadno od HRTV-a (tada RTZ) zatražio tri mjeseca neplaćenog dopusta radi liječenja, nisu mi htjeli dati niti jedan jedini dan. Alternativa je bila: raskinuti radni odnos. To me iznenadilo, ipak sam nastradao radeći za njih, bio sam prilično invalid i nakon svega teško mi je palo, ali morao sam prihvatiti. Neka onima koji su tako odlučili ostane mrlja na savjesti – ako je imaju!! Ja i danas mislim da je u RTZ djelovala peta kolona.

A nikada kasnije mi nisu rekli ni hvala, čak ni «kako ti je ruka», iako su u početku jedinu vezu sa Dubrovnikom imali preko mene i moje stanice, slali naređenja što da se učini, o čemu imam pisane tragove. Zato su svim kolegama, koje sam jedne noći zvao, a koji nisu htjeli ići samnom na Srđ, poslije rata podijelili odličja. Mene su preskočili, a valjda i izbrisali… Problem je što sam dobar dio rada i poruka sačuvao u pismenom obliku i na hard disku, pa to, kao ni mene nije moguće izbrisati. Ali, svakome tko je znao stanje na RTZ prije rata neće to biti previše čudno!!

I tako, nakon sporazumnog raskida radnog odnosa, nije mi preostalo ništa drugo nego postati gastarbajter. U Dubrovniku posla nije bilo, a u vojsku nisam htio ni ranije, pa nebi bilo pošteno gurati se ni kasnije. Nisam mogao živjeti dugo s porodicom na teret prijatelja, nas je ipak četvero, a ušteđevina koju smo imali brzo se smanjivala. I tako su mi prijatelji pronašli nekakav posao, koji sam mogao raditi jednom (i to lijevom…) rukom – sklapanje računala. Računala sam poznavao, dobio sam električni odvijač i počeo raditi “na crno”. Vlasnik firme ubrzo je otkrio moje znanje elektronike i uspio me nagovoriti da sredim nekakvu radnu vizu i zaposlim se kod njega u servisu. Uvjeti su bili više nego pristojni, nije koristio situaciju u kojoj sam se nalazio, a i rehabilitacija ruke je tekla dosta dobro, pa sam tako postao pravi “gastarbajter”. Prvo sam se šalio, a onda prihvatio i tu činjenicu. Djecu su odmah kada sustigla  upisali u školu, pa su se već dobro snalazili, lijepo su primljeni i brzo su učili jezik. Doma su se stvari pomalo smirivale, polovicom 1992 sve je već izgledalo puno drugačije nego 1991.

NASTAVLJA SE

Series NavigationRatna sjećanja – 24Ratna sjećanja – 26

Comments are closed.