Ratna sjećanja – 24

Nažalost stanje moje desne ruke, prilično izmijenjenog izgleda opekotinama drugog i trećeg stupnja, nije nimalo išlo nabolje. Iako sam sve više boravio u bolnici, nije bilo nikakve mogučnosti za rehabilitaciju ruke. Bilo je puno drugih, mnogo težih slučajeva, pa nisam niti htio nikome oduzimati vrijeme. Već ranije liječnici su mi preporučili hitno liječenje i rehabilitaciju, ali van Dubrovnika, (Rijeka ima dobar centar za opekline) ako mislim ubuduće normalno koristiti ruku. Ja sam znao da sam uspješno obavio svoj posao, jer su druge veze iz Dubrovnika već odlično radile. Bilo je već više satelitskih telefona, pa sam zaključio da se mogu na neko vrijeme “izgubiti”. U jednome razgovoru u bolnici sa Antom Regjom iz Sekretarijata za poslove obrane (kako se to  tada zvalo, kasnije Ured za obranu) rekao mi je da se više ne igram s rukom i da krenem na liječenje, jer njima zbilja više ne trebam. Već ranije obučio sam i kolegu Marija za zamjenu za rad na stanici i s te strane sve je moglo raditi kao i ranije, a dogovorio sam se da budemo svaki dan u vezi, ako im zatrebam. Dogovorili smo se također da dođem u “Obranu” po propusnicu, pa sam dozvolu za odlazak iz Grada dobio 29.12.1991. i to na neograničeno vrijeme. Datum povratka nije bio upisan i mislim da je taj detalj bio znak povjerenja da ću se odmah vratiti, ako me budu trebali. Već ranije na temelju preporuke za liječenje od 12.10.1991. liječnička komisija je odobrila liječenje van Dubrovnika, preporučili su Rijeku radi najbolje mogućnosti liječenja i rehabilitacije opekotina.

Početkom 1992. krenuo sam brodom teška srca u Rijeku, ali sam se po dolasku ispred bolnice u Rijeci u zadnji čas predomislio i ipak prihvatio pozive prijatelja i liječnika iz Pescare, koji su mi nudili najsuvremeniji tretman opečene ruke, a tako bih mogao biti s porodicom. Održali su obećanje, dugotrajnom rehabilitacijom (više od 18 mjeseci !) osposobili su mi ruku, pa nemam težih posljedica osim «riblje kože». Crni nokti su opet dobili normalnu boju, od šake do lakta se sve manje vide ožiljci. “Riblja koža” na nadlanici, zapešću i oko palca neće nikada nestati i to je uspomena na domovinski rat, a peckanje i stezanje kože pri svakoj promjeni vremena služi mi kao barometar. Kad me netko pita gdje sam to zaradio mogu ponosno reći: borio sam se za Hrvatsku. Onako kako sam najbolje znao i umio. Riječima, vezama, umjesto puškom. Samo, bojim se da me netko ne pita imam li kakav status, jesu li mi «što dali», jer odgovor je OD ŠAKE DO LAKTA. Nekome u Dubrovniku nisam bio “po gustu”.

NASTAVLJA SE

Series NavigationRatna sjećanja – 23Ratna sjećanja – 25

Comments are closed.