Ratna sjećanja – 23

     I tako su moji otplovili do Rijeke, gdje ih je došao uzeti prijatelj sa packet-radija iz Pescare, koji ih je stalno zvao da dođu k njima. Mi smo njega i suprugu ugostili godinu prije, pomogli im da nađu sobu i snađu se, bili im pri ruci kao dobri domaćini i oni su se osjećali obvezni sada pomoći nama, kao dobri prijatelji u nevolji. Nije mome kolegi bilo teško prijeći pola Italije od Pescare do Trsta, a u njegovoj kući moji su se ponovo osjetili sigurni i zaštićeni. Naravno da im nije ničega falilo, uskoro su se mnogi koje su upoznali trudili da im baš ništa ne fali, upisali su djecu u školu, nalazili zimsku odjeću itd… Rado se sjećam tih predivnih ljudi, prijatelja u nevolji.

     A meni je saznanje da sam obitelj poslao u sigurnost davalo novu snagu! Bilo je tužnih trenutaka u pustoj kući, ali uvijek je pobijedilo to što više nisam brinuo za njihove živote, a realno i za hranu. Dopisivali smo se svaki dan putem packet radija. Barem nekoliko rečenica, a uvijek su nastojali da me ohrabre i pokažu da im je lijepo i da su sigurni.

     Kada mi je dosadila vožnja bolnica – kuća i obratno, a u mojoj zgradi sam ostao skoro sam, pa i uz uvijek prisutnu mogućnost da me na putu od semafora do bolnice pronađe minobacač koji je taj dio često gađao, preselio sam se stalno u bolnicu. Bilo je i toplije, stalno je radio agregat, pa je bilo puno lakše održavati vezu. Donio sam i sklopivi krevet, a kako sam postao i službeno član medicinskog centra i dobio iskaznicu (Volonter: informatika, veze za MC Dbk) dobio sam pravo i na jedan obrok, pa sam tako riješio najveći problem: nisam bio po cijeli dan gladan… A što je sve pomalo visilo na meni, jer sam polako tonuo sa preko 80 na 70 kg, nije mi smetalo.   

     Nažalost i posla za potrebe bolnice bilo je sve više. Slao sam izvještaje o ranjenima, poginulima, o stanju u gradu, o potrebama. Vezu sam držao stalno od ujutro do kasno uveče, zapravo sam u 24 sata, sa manjim prekidima, barem 20 sati bio na vezi.
Nažalost i posla za potrebe bolnice bilo je sve više. Slao sam izvještaje o ranjenima, poginulima, o stanju u gradu, o potrebama. Vezu sam držao stalno od ujutro do kasno uveče, zapravo sam u 24 sata, sa manjim prekidima, barem 20 sati bio na vezi.

     Mislim da je najteža poruka koju sam primio bila ona od dr. Vesne Bosanac, pred sam pad Vukovara. Poruka, koju čuvam, je glasila:

Gospodinu Couchneru, članu Europske misije
HITNO! HITNO!
Izvješće dr.Bosanac, direktorice Vukovarske bolnice, primljeno telefonski 17.11.1991. u 15:15 sati.
Masakr nad ranjenicima, djecom i ženama nastavlja se u Vukovaru.
Molimo za hitni prekid napada, prisutnost međunarodne EC misije i međunarodnog crvenog križa u Vukovaru zbog zaštite 510 ranjenih ljudi, 2000 djece i 1500 civila.
Plinska gangrena je jedan od najvećih problema i prijeti epidemija.
Jugoslavenska armija nastavlja artiljerijske napade.
Vukovar je kraljevstvo smrti i razaranja.
Molimo hitnu intervenciju za najduže 2 sata.
Molimo gosp. Couchner dajte svoj maksimum za zaustavljanje masakra nad nedužnim civilima.

Poruku je dr. Bosanac predala u 15:15, ja sam je od Zagreba primio u 17:20, pa se prema tome barem može tvrditi da je gosp. Couchner sigurno 17.11.91. znao što se događa u Vukovaru, jer je ravnatelj bolnice dr. Zoran Cikatić, uz sav rizik, odmah osobno odnio poruku iz bolnice u hotel Argentinu. Nažalost, iako je gosp. Couchner pokušavao učiniti nešto, nije bilo koristi… U Vukovaru je izvršen masakr.

NASTAVLJA SE

Series NavigationRatna sjećanja – 22Ratna sjećanja – 24

Comments are closed.