Ratna sjećanja – 4

     Odmah smo telefonirali na sve strane i prenijeli vijest da nas Zagreb opet čuje. Čini mi se da su najbrže reagirali novinari iz radio Dubrovnika, jer sam im za vrijeme boravka u zgradi radio-stanice pokazao kako mogu poslati izvještaje. Naravno, vezu je prvenstveno koristila HRTV u Zagrebu, dajući ekipi u Dubrovniku uputstva što će raditi u okviru onoga što se moglo učiniti sa ono malo opreme. I tako, putem packet radija prema radio-Zagrebu krenuli su izvještaji dubrovačkih novinara. Išli su često i kasnijih dana, rijetko koji dan radio-Zagreb nije imao nove vijesti iz Dubrovnika. Ostao mi je u sjećanju i izvještaj dopisnika Tanjuga, Suada Ahmetovića, koji sam poslao u Zagreb kolegama na HRTV, da ga proslijede Vjesniku, a oni Tanjugu na fax 341-650. Nažalost Tanjugu nije bilo ni na kraj pameti da objavi istinu. Tvornica laži već je proizvodila laži. Novinar S. Ahmetović je tražio da u potpisu bude M. A. (Ne znam da li je to novinar Mano Alković)

    Već treći dan rata moja je veza sve više korištena. Poruke su počele stizati odsvukuda. I od kriznog štaba, trgovaca iz “Dubrovkinje”, Hidroelektrane Dubrovnik, MUP-a, pa i HPT-a! Počela su stizati i pitanja o određenim osobama ili familjama. Bilo ih je sve više i već nisam stizao sve sam uraditi. «Poslu» se priključila i moja supruga. Ona je primala i zapisivala izvještaje od novinara, pa ih tipkala u računalo, jer piše brže od mene. Zatim je preuzela “telefonsku službu traženja” i prenošenja poruka. (Zahvalan sam HPT-u što mi nije u tom periodu naplatio debele račune za telefon) Već rano ujutro sjela bi pored telefona i pokušavala saznati odgovore na brojna pitanja koja su nam stizala. Zaboravio sam spomenuti da su mnogi kolege radio-amateri vrlo brzo otkrili da postoji veza sa Dubrovnikom, pa su mi se javljali odsvukuda s molbom da prenesem poruke njihovoj rodbini, raspitam se kako su itd. Redovni kontakti bili su sa Zagrebom, Rijekom, Splitom, Sarajevom, Ljubljanom i Pločama. Također sam imao stalnu vezu sa starim prijateljima u Italiji. Njima sam pokušavao objasniti da smo zaista napadnuti i od koga. Nije im u to vrijeme bilo puno toga jasno… Ali, povjerovali su mi i ipak dobar dio tih razgovora proslijedili novinarima. Kasnije sam dobio isječke iz njihovih novina s tim razgovorima. Čuvam ih, a vjerujem da su u mnogim gradovima Italije prvi put tako iz prve ruke čuli što se zaista događa.

NASTAVLJA SE

Series NavigationRatna sjećanja – 3Ratna sjećanja – 5

Comments are closed.