NextGEN Gallery Plugin Not found

Ratni dnevnik tete Anke 20 dio | Rat u Gradu

Ratni dnevnik tete Anke 20 dio

10. studeni

Sinoć smo opet legli u robi oko ponoća. Jutros smo se za sreću ranije probudili, tako da sam do sedam sati uspjela donijeti more iz bazena za banju, a Pero nije dobio vodu za piće. Pomela sam i sobu, jer je bila puna stakla. Baš sam mela balkon kad je opet počelo, najprije po Srđu, vidjeli smo kako dimi, a odma i oko nas. Pobjegli smo u sklonište, a puca sve jače. Za doručak smo uzeli samo kruh i margarin, iako je kuhan i čaj. Gledamo što prije pobjeći iz restorana. Za objed sam skuhala juhu, pa nam je dobrodošla. U međuvremenu su još neke granate pogodile naš hotel. Jutros sam saznala da je naša vojska na Žarkovici ubila nekoliko jugoslavenskih vojnika, pa se oni osvećuju nama. U skloništu smo, ništa ne znamo jer ne radi radio “Dubrovnik”. Ljudi su rekli da u Gružu nešto gori. Jutros smo u sklopu skloništa ispraznili i očistili još jednu sobu jer nam je jako tijesno. Djeci je užasno, a nije lako ni roditeljima. Čuli smo da jučer i danas ima ranjenih i poginulih. Danas preko radio Zagreba pozivaju sve vojne obveznike u Gradu da se hitno jave. Hrvatske pjesmice pjevaju samo mala djeca. U budućnosti ne vidimo ništa dobro. Pero je jutros skoknuo do auta. Samo je jedno staklo razbijeno.

11. studeni

Auto nam još nije izgorjelo. Jučer popodne je oko nas jako tutnjalo. Malo me manje strah nego predhodnih dana. Možda na prazan želudac lijekovi bolje djeluju. Za objed smo imali samo sendvić, i to pola fjelice mortadele između kruha. Dobro je dok ima kruha. To se sve podijelilo za pola sata, jer treba riskirati život za to podijeliti, a i za poći uzeti. Sinoć smo slušali na radio “Zagreb” da je na hotel “Plakir” u toku dana palo oko 100 granata. Neobično je to što mi ponekad u veče vidimo da su neke sobe osvijetljene, a u našem hotelu nas upozoravaju da nam je život u opasnosti, ako nam se vidi i tračak svijetla kroz prozor. Jučer je granatiran i stari Grad: na Široku ulicu, tvrđavu “Minčeta”, po sv. Jakovu, hotel “Belvedere” gori, a radio Zagreb u vijestima izvještava da se vode ulične borbe na rubnim djelovima Grada. To mi ne vjerujemo, ali možda je to na Bosanci, gdje se naši još dobro odupiru neprijatelju. Sinoć smo pošli u sobu oko 22 sata. Sanjala sam da na sobu pada svijetleća raketa, viknula sam i skočila, probudio se Pero, pa sam shvatila da je to samo san, ali poslije toga dugo nijesam mogla zaspati. Nikola već treću noć nije telefonirao, pa mislimo da su telefonske veze u prekidu. U 3,30 opet su nas probudile jake detonacije. Spavamo obučeni, pa smo za čas sišli u podrum (sklonište). Tamo je već bilo nekoliko osoba iz našega društva. Malo smo se i nasmijali, šalili, svatko priča svoje dogodovštine, pa smo pomeli prostoriju i skuhali čaj. Više nijesmo mogli poći spavat. Prvi put sam Peru rekla da patimo zbog njegovog velikog optimizma. Mogli smo mirno živjet u Padovi, te više znati što se ovamo događa. Stalno se puca, pa već dva dana nije došla voda. Bit će čudo ako dođe i danas, a i onaj plastični badanj je pogođen u kojega je cisterna priljevala vodu. Mi smo štedili pa još imamo jednu litru vode, ali pola litre mislim upotrebit za objed. Jučer smo saznali da je poginuo rođak Lovro Guljelmović sa Žala. Našli su ga na Zvekovici u zapaljenom autu. Strašno me potreslo. Sada je 11 sati u jutro i oko nas strašno bombardiraju. Užasno me strah. Već četvrti dan smo pod zemljom. Baš razgovaramo o tome, da bar znamo do kada, pa bi brojili dane kao osuđenici, a mi neznamo ni što će biti do jedan sat, danas, noćas. Mislim da će i danas za objed biti sendvić. Pero će pojesti jednu hladnu konzervu, jer ako je ugrijem zavonjat će djeci, a svi smo gladni. Skuhala bi meni ono jaje što ga čuvam ali mi ne da Jugoslavenska armija da pođem do sobe uzet jaje, a morala bi i oprat jednu čašu da ga iz nje pojedem. Tako strašno to želim. Ni danas nemamo vode, sreća da imamo soka za napiti se. Ponestalo nam je svega što smo do sada kupovali: meda, margarina, mermelade, salveta, maramica, vina, a o maslu više ne mislimo. Vina smo imali sve do jučer. Kruha imamo komadić od prije 5-6 dana. Sada je 13,15 sati. upravo su nam rekli da su se u našemu hotelu zapalile dvije sobe na četvrtom katu. Tamo spavaju samo vojnici. S toga kata su već prije iseljeni prognanici zbog opasnosti. U trenutku požara vojnici su radili u kuhinji, a vide se sobe pa su odma pogasili. Lakše je ranjen šef kuhinje (neprovjereno). Stalno lupaju po našem hotelu. Ruke mi se tresu. Za objed smo imali sendvić od sira. Kruha je manje nego inače. Nestašica! Auti gore na velikom parkiralištu ispred hotela, mislim da ih je malo ostalo upotrebljivo. Gori i Srđ iza tvrđave. Čuli smo na radio da gađaju uži dio Grada i tvrđave. Ima 17 poginulih i 50 ranjenih. One na bojištu još nitko nije izbrojio.

NASTAVLJA SE.

 

Comments are closed.