NextGEN Gallery Plugin Not found

Ratni dnevnik tete Anke 19 dio | Rat u Gradu

Ratni dnevnik tete Anke 19 dio

  1. studeni

Sinoć smo s balkona gledali dvije topovnjače iza Grebena. Nešto prije toga kružili su avioni, tako da smo dobar dio večeri bili u skloništu. Sa topovnjača se pucalo, ali ne dugo, pa je i ova noć protekla mirno. Sada čujemo mitraljez, ali to nam je normalno. Mi više iz hotela ne izlazimo. Izgleda mi da se i Pero straši, više ne zove u šetnju, a trebali bi i u kupovinu pa on neće, a onda neću ni ja. Jučer mi je jedna Konavoka kupila štrucu kruha, a danas sam zamolila Mariju Crnčević da mi kupi margarin i ako nađe beškot. Stomak mi je slabo, jer više nema ni bijele kafe, ni zeleni, ni voća, NIŠTA. Jučer je u skloništu jedna cavtajka samnom podijelila kikaricu kafe. To je prvi put u ratu da pijem kafu iz kikarice. Mi imamo jedino plastične čaše i dvije od stakla. Jučer me uhvatila tuga, pa maštam da mi je samo jedan dan objedovat domaću hranu, nešto lešo, u toku dana malo voća, a u veče bijelu kafu s beškotom u kikari. Nijesu veliki zahtjevi, ali nedostižni. Danas sam “uskošena” pa sam se zakačila u Crvenom Križu ali sada ide sve kako ja hoću. Do objeda smo malo prošetali oko hotela, a nijesmo nekoliko dana. Prošli smo kroz park preko Maloga Straduna do hotela “Minčeta” i gledali ruševine. Mnogo je toga uništeno. Za objed smo imali ribu, patate i malo juhe. Riba je naravno iz leda pa se nadaleko osijeća što se priprema za objed. Zvala me rodica Marija iz Gruža, i njoj je teško, jer često mora ići u sklonište, a ima u kući bolesnu majku. Ponudila mi je zimske robe i pozvala na objed. Mislim da nećemo poći jer se i na Gruž puca. Popodne je opet sirena označila opasnost pa smo u skloništu. Oko nas lupaju granate i minobacači s topovnjača. U sobu smo pošli tek oko ponoća. Opet smo legli u robi, a skinuli smo samo cipele.

  1. studeni

Jutros u sedam sati sirena je označila prestanak opasnosti. Pero se pripremio da ide u Grad u spenzu iako nerado, jer ga je strah. Nikad se nezna kad će zapucati. Međutim, još nije izašao iz hotela kad se počelo pucati. To se obično na radiju reče “iz svih raspoloživih sredstava”. Sreća da nije pošao. Cijeli dan smo u skloništu. Nijesmo ni postelje napravili, niti pošli na doručak. Pero je samo donio sendvić u sklonište. Jučer sam od Anuške, moje poznanice Cavtajke, dobila freško jaje, ali ga nijesam uspjela skuhat, a tako sam se veselila. Ne smijem ga isprigat, jer će zamirisat djeci, koja su u skloništu gladna. Jutros smo se svi strašno isprepadali, jer je danas na udaru bio naš hotel. Izgledalo nam je da su naši započeli, jer su brodovi krenuli prema gruškoj luci. Naša vojska je odbila njihov prodor u luku Gruž, pa su oni udarili po našim hotelima. Kuda nego po jadnim prognanicima. Sva stakla na recepciji su slomljena, staklo rasuto svuda unaokolo, također i stakla na restoranu, ali su kuharice ipak nešto skuhale za objed. I u našoj sobi je razbijeno veliko staklo. Po cijeloj sobi su komadići stakla. Tako je oštećeno nekoliko soba. Mnogi misle o preseljenju, ali kuda? Bit će nam hladno, ali Pero se preselio u krevet do razbijenog prozora, da meni bude bolje. Nadamo se da ćemo dobiti neku staru deku pa da zatvorimo rupu. Jučer sam telefonirala Maristelli iz pošte, jer kako smo najviše u skloništu Nikola nas ne dobije na telefon. Za objed nijesmo pošli u restoran, nego sam ja donijela dvije porcije u tećici, pa smo objedovali u skloništu. Cijeli dan granatiraju nas, ali i šire. Ne čujemo radio Dubrovnik, ali znamo da je bombardiran Srđ. Večeras gledamo kako gori hotel “Palas”. Gađali su i šumu poviše hotela, ali nije bilo većeg požara. Gađali su i Kalamotu, Lokrum, Gruž i Lapad. U Gružu je pogođena jedna jahta i odma izgorjela. Ispred našega hotela pogođeno je dosta auta. Ništa ne znamo točno, nego ono što vidimo, jer se ne čuje radio “Dubrovnik”. Znat će se sutra. Sada je 23 sata i još smo u skloništu. Malo se i našalimo, pa smo se večeras dogovorili da se dogodine u ovaj dan sastanemo na istom mjestu, kao što se sastaju maturanti na godišnjicu mature, a mi ćemo na godišnjicu najžešćeg napada. Pero je dodao: “tko ne bude živ, odati ćemo mu minutu šutnje u spomen”. Aco nas je nazvao i rekao da mu je granata udarila u verandu. Šteta je velika.

NASTAVLJA SE.

Comments are closed.