NextGEN Gallery Plugin Not found

Ratni dnevnik tete Anke 16 dio | Rat u Gradu

Ratni dnevnik tete Anke 16 dio

  1. studeni 1991.

Danas su Svi Sveti. Lijep sunčan dan. Ujutro sam pošla u Lapad da kupim štogod hrane ako bude. Iz autobusa sam vidjela Konvoj kako odlazi iz luke Gruž. Pero ih je slikao iz hotela. Danas se ne puca ali se preporuča ljudima da ne izlaze bez potrebe te da se ne kreću sredinom ulice. Jutros je u butigi bio veliki red, jer se moglo kupiti po jedna kokoš ili juneće jetre. Kruh je poskupio, bio je 17, a od danas je 23 dinara štruca. Sami smo napravili lumin, a kupila sam ulje pa ćemo sutra, na Mrtvi dan upaliti lumin za naše mrtve. Ove godine ne možemo na groblje. I danas je u podne Misa na recepciji. Za objed smo imali juhu, orhan prigani s patatama i kiseli kupus. Odlično. Popodne sam skuhala čaj za uveče. Uključena sam u organizaciju Crvenoga Križa, te ćemo pomagati u hotelu. Napravila sam popis žena od 16 – 50 godina, te bi trebale pomagati u kuhinji. Za to sam ja zadužena. Popodne je opet sirena najavila opću opasnost, pa smo pošli u sklonište do 20 sati. Pucali su iz minobacača po širem području Gruža i Lapada. Na moru je i jedna topovnjača pa su im i oni pomagali. Ipak smo pošli u sobu, popili čaj i legli, jer je po hodnicima hladno. U 21,30 sati zvao je Nikola. I on je na telefon čuo detonacije. Lakše nam je kad mu se potužimo.

  1. studeni

Danas je Mrtvi dan. Biti će Misa na recepciji u 11 sati. Jutros se ne puca. U 7 sati sirena je svirala prestanak opće opasnosti. Malo su nam oslabile baterije na tranzistoru, pa slabo čujemo radio Dubrovnik. Javljaju da je jučer u Rožatu poginulo šest osoba, od njih šest četvero djece. Poginuli su oboje djece Ante Gunjine (on je konobar u hotelu Astarea). Velika tragedija, jer ih je on vozio u autu da ih skloni od napada. Jutros sam obišla sve sobe da bi napravila popis žena za rad u kuhinji. Tako se nastoji izbjeći da uvijek iste žene pomažu. Najvrijednija se pokazala Janja Milinić iz Mlina. Oko podne, do objeda malo smo prošetali po parku i kroz ulice, pa smo susreli i neke Brgaćane. Uvijek se sretne netko poznat. Poslije objeda, gdje smo opet imali i juhu osim toća s pastom, nijesmo nigdje izlazili, jer smo sve u očekivanju novog napada. Postali smo kao životinje, instiktivno predosjećamo nesreću. Pošla sam na bazen donijet more za banju, a Pero s bidonićem u red čekat pitku vodu, jer smo vidjeli da je došla cisterna. Malo sam kod prozora sjela i čitala dok se vidi, kad je u 16,45 opalila prva granata u zelenilo pored obližnjeg hotela “Plakir”, a vidi se iz naše sobe. Počeo je napad na hotele oko nas. Pobjegla sam u sklonište a i Pero je došao poslije mene. Nije stigao naliti vodu. Ponovilo nam se ono što smo doma doživjeli, samo je lakše podnositi u društvu. Svi jedni druge tješimo: “ma neće baš na nas”. Najteže je majkama s malom djecom. Svako malo nailaze sa zamotuljkom u naručju, poneko plače, ali većina djece je mirna. Majkama je u ruci bočica mlijeka a na ruci najlon s pelenama. Svi smo u jednoj sobi, pa je i jako zagušljivo. Večeras su pogođeni hoteli: “Tirena”, “Plakir”, “Kompas” a i naš “Argosi” pogođen je sa strane. Ispred hotela gore auti, a u hotelu polomljena stakla. Oko 21 sat malo se smirilo, pošli smo u sobu, a onda su nas u 23,45 probudile jake detonacije. Opet bježimo u sklonište. Jako je hladno, Pero i dalje kašlje, pa smo se u dva sata vratili u sobu.

NASTAVLJA SE.

 

Comments are closed.