NextGEN Gallery Plugin Not found

Ratni dnevnik tete Anke 14 dio | Rat u Gradu

Ratni dnevnik tete Anke 14 dio

28. listopad

Noćas smo opet dugo razgovarali s Nikolom. On nama ispriča što je vidio i čuo na televiziji. Još nije uspio vidjeti našu kuću. Sinoć su nam bili u posjeti Katica i Ivo Vlašić, pa nam je brže prošla večer. U istom smo hotelu smješteni. Pero se malo prehladio, ali jutros je bolje. Iako je treći dan primirja, neprijateljske snage pucaju iz lakog oružja, te su bolje učvrstile položaje. Zapalili su Gornji Brgat i crkvu sv. Ane, koja je sagrađena 1348., a obnovljena 1912. godine. Popodne slušamo na radiju da su zauzeli položaj na Žarkovici, te istaknuli jugoslavensku zastavu, a s druge strane Dubrovnika došli su do na magistralu u Zaton. Naši poštuju primirje, a oni napreduju. Danas smo pošli malo u Grad. Kupili smo aparat pa ćemo štogod slikat. U Gradu sretnemo dosta naših iz Župe. Oni su smješteni kod rodbine, a neki i u tvrđavi. Saznali smo da su iz Mlina prenijeli mrtve, te su vidjeli da kuće u donjim Mlinima nijesu ni otvorene ni spaljene. Samo je, po njihovom pričanju dosta oštećena kuća Mišetice i Centrala. Naša barka je ostala ispred centrale. Za našu kuću ništa ne znamo jer se u Cavtat putuje samo morskim putem i to samo pregovarači. I “Sanitat” je pokupio mrtve u Mlinima tek nakon 10 – 12 dana. Jučer je jedan gardista s autom na semaforu u Lapadu pregazio pješaka (starijeg čovjeka). Luduju, mahnitaju, i nitko ništa. Rat je. Čuli smo da usput znaju pokupiti mladiće, te ih odvesti u MUP da se naoružaju. Po ovome zaključujemo da mnogi mladi nisu pošli u rat. Nema čvrste komande. Danas je na recepciji obavijest da zbog naše sigurnosti ne šetamo u parku i na plaži.

29. listopad

Jučer nešto važno nijesam napisala. Nigdje nema za kupit ni svijeća ni lumina, nego smo zamolili u crkvi Male Braće da nam daju par komadića šterike. Časna sestra nam je dala četiri komadića pa će biti za nekoliko dana. Noćas nam je Nikola rekao da je talijanska štampa objavila da je u Dubrovniku zavladala epidemija hepatitisa. Uvjeravala sam ga da to nije istina. Jutros smo čuli na radio da je i četvrta noć primirja protekla mirno. Novinar Slobodne dalmacije se atlasovim brodom “Argosi” sa stranim novinarima uputio iz Dubrovnika u Cavtat, da bi vidio kako tamo živi 6 tisuća ljudi. Međutim taj je brod jugoslavenska vojska skrenula u Herceg Novi, a novinara Maslu je uhapsila vojna policija. Karavana prijateljstva, “Konvoj ljubavi LIBERTAS” trebala bi sutra stići u Dubrovnik. Na brodu “Slavija” putuje i predsjednik predsjedništva Jugoslavije Stjepan Mesić. Prate ih još mnogo brodova i brodica kao podrška. Vidjet ćemo kako će se vojska prema njima ponašati. Jutros idemo u diskont po vino i u apoteku po lijekove, jer Pero strašno kašlje. Kupili smo vino i lijekove, a sira nema već odavno. Danas nijesam skuhala ni juhu, jer se kvari agregat pa nema struje. Jutros prije šest sati sam skuhala čaj i kafu. Tako smo danas oko podne jeli margarin i kruh, malo pršuta, ali meni naškodi jer mi je stomak slabo. Danas smo dobili malo više vode pa sam oprala donju robu i rebatinke. Odnijela sam na more osakovat pa je sada sve čisto. Danas radio upozorava stanovništvo da prijeti opasnost od snajperista s Žarkovice, pa se preporuča da se ljudi ne zadržavaju na Stradunu. Jutros su pucali sa Žarkovice, ali nitko nije stradao. Ana Knego još nije zvala pa neznamo kako je prošla na putu preko Zelenike do Rijeke. Naime, svaki brod s izbjeglicama najprije se usmjerava iz Dubrovnika na kontrolu u Zeleniku, a tada putuju u Rijeku. Jučer smo za objed imali sendvić od martadele i kompot, a danas krem juhu i sendvić od šunke. U jutro čaj i malo mermelade na kruh i to je sve. Aktivistice Crvenoga Križa su se trudile da se ne bi zbog nedostatka vode, a time i higijene, razboljeli. Naime, svatko od nas na ulazu u restoran morao je umočiti ruke u neku otopinu, t.j. dizinfekciju. Meni je to bilo posebno neugodno, jer smo svi kvasili ruke u istu posudu. Poslije objeda nijesmo nigdje izlazili, jer Pero strašno kašlje, pa smo u sobi. Najgore je što danas nemam gdje skuhat čaj. Popodne smo mali izišli oko hotela, pa smo se susreli s Ilijom Gogom. On je do kraja ostao doma, dokle god se moglo, tj. dok mu granata nije probila krov na kući. Sva stakla su porazbijana. U Gradu mu je umro otac Vlaho, a u marini mu je izgorio brod. Što je poslije toga od kuće ostalo to će vidjet kada dođe doma. Oca je pokopao na Boninovu i to pod granatama. Moram napomenuti da se sve to priča s osmjehom, kao da se nekom drugom dogodilo, ili, svi smo sretni jer smo pored svega živi.

NASTAVLJA SE.

Comments are closed.