Ratni dnevnik tete Anke 11 dio

21. listopad

Jutro je osvanulo tmurno i kišovito. Ne čujemo da se puca, a oko sedam sati svirala je sirena za prestanak opasnosti. Ne možemo nikud iz hotela jer pada kiša i strašno je zahladilo. Noćas je zvao Nikola pa smo dugo razgovarali. Sigurno i on osjeća da nam je to velika podrška.

Suzi i Petar sretno su stigli kod njih u Padovu. I ovu noć sam spavala obučena jer su nas sinoć nadlijetali avioni. Još se svega bojim i mislim da ove strahote nikad neće prestati. Bojim se i grmljavine, jer mislim da je ispalila granata. Danas nijesmo optimisti. Čuli smo da je jučer u Župi bio najcrnji dan. Gledajući s Dupca vidio se samo dim, pa pretpostavljamo da gore kuće. U Zavrelju je navodno izgorjela kuća Antuna Klaića i Klobučara. Sada je Pero došao u sobu plačući. Došao mu se javit Ivo Ćubela. Oni sa kćeri Nanom i unucima sele u Italiju. Priporuča Peru da mu pripazi sina, a sin je već mislim u tridesetim godinama, ali za roditelje on je dijete a ovdje ostaje sam. Zvao nas je Antun Kobašić da dođemo malo u njega, te nam ponudio deke i robe za kišu. Zahvalili smo ali u hotelu imamo dovoljno deka. Danas, u organizaciji Crvenoga Križa, putuje Ane Perova s djecom u Istru. Niku i Nani je teško. Danas je sveti Ilar pa sam organizirala malo bolji objed. Skuhala sam juhu iz kesice, a onda malo rizi prelila ragu konzervom. Popili smo bocu kašteleta. Nazdravili smo i zaželjeli da dogodine proslavimo u slobodnim Mlinima. Poslije objeda čak i dezert, ožičica mermelade od šljiva. Saznali smo od ljudi u hotelu da je vojska zauzela i Mline. Slušamo vijesti ali se ništa o tome ne govori. Na radio smo samo čuli da su tenkovi prošli Ljutu i došli do Solina. Opet tuku po Župi, evo sjedim u sobi na Babinom Kuku a kako tamo gruha stakla se tresu. Boli me glava. Pitam se hoćemo li se imat gdje vratiti. Govori se da su potpuno uništili hotele u Kuparima i hotel “Orlando”. Jučer je bio požar odmah poviše hotela “Astarea”. Danas se priča (neprovjereno) da su u Župi poginuli Stjepo Lonza, Pero Elezović, Niko Mišarin i Ivo Bulić. Još ih ne mogu pokopati, kao ni Pava Kleškovića. Sada smo svi u hotelu zadovoljni što smo ostali živi, a doma kako bude. Ovdje se opet iz hotela “Neptun” oglasio mitraljez, samo me prestraši, a nemogu zaključiti zašto i na koga pucaju. Naša soba je okrenuta prema “Neptunu”. Mislim da ću i noćas spavati obučena.

22. listopad

Ovi navodno ubijeni možda i nijesu, samo je sigurno da je poginuo Pavo Klešković, jer je to potvrdila njegova žena. Tamo ne smije ni aktivisti Crvenoga Križa pa se ništa i ne zna. Jutro je osvanulo vedro. Nazvao nas je Aco, pa došao po nas autom. Bili smo u kupovini. Pomogao nam je da nabavimo 2 l mlijeka, a sira nijesmo uspjeli naći. Kupili smo i bijelo vino. Pošli smo potražiti naše rođake, Pava i Mariju. Oni su u hotelu “Lapad”, a u istom hotelu su Niko Matičević, žena mu Katica i njegova majke Kate. Svi su strašno utučeni, desperani, ove strahote svatko proživljava na svoj način. Aco je i Pavu nabavio 2 l mlijeka a to je već luksuz jer se jako teško nabavlja. Nas je snabdio i vodom za piće, te nas dovezao pred hotel. Pero mu je uspio kupiti 10 l benzine, jer se ne prodava nego se čuva za vojsku. Lijep je i vedar dan pa smo popodne pošli prošetat uz more, ali i ovo lijepo nije dugo trajalo. Iznenada je oko nas počela pucnjava. Nama se učinilo da su najprije naši zapucali iz “Neptuna”. Srpska vojska je već poviše Lozice, s plaže gdje smo se zatekli vidimo njihovu vojsku. Osuli su paljbu po nama uz more, ali srećom nitko nije pogođen. bilo nas je desetak. Pobjegli smo u hotel. Naši nam ne dozvoljavaju da šetamo prema hotelu “Neptun” i “President”. U Solitudu su naši postavili topove. Tako smo se mi 3.500 izbjeglica našli između dvije vatre. Sirena za opću opasnost oglasila se već oko četiri sata, pa smo svi u skloništu. Za sklonište nam služe podrumske prostorije hotela u kojega smo smješteni. Pred veče smo pošli malo u sobu da se odmorimo, ali su nas prepale svijetleće rakete ispaljene iz hotela “Neptun”. Tada je srpska vojska počela pucati sa svih strana. Trčeći smo se spustili u podrum (sklonište) jako prestrašeni. U skloništu smo bili do dva sata po ponoći. Granate su padale svuda oko nas. Pogođena su četiri hotela u našoj blizini, ali naš nije. Na parkiralištu je oštećeno mnogo auta. Poslije dva sata smo malo legli, ali smo skinuli samo cipele i tako do šest sati. U šest sati ja već nosim kantu mora za wc iz hotelskog bazena. Susrećem se s ostalim prestravljenim ljudima. Nekim ženama svijetli Krunica oko vrata. To je dobro ako će je utješiti.

NASTAVLJA SE

 

Series NavigationRatni dnevnik tete Anke 10 dioRatni dnevnik tete Anke 12 dio

Comments are closed.