Ratni dnevnik tete Anke 11 dio

21. listopad

Jutro je osvanulo tmurno i kišovito. Ne čujemo da se puca, a oko sedam sati svirala je sirena za prestanak opasnosti. Ne možemo nikud iz hotela jer pada kiša i strašno je zahladilo. Noćas je zvao Nikola pa smo dugo razgovarali. Sigurno i on osjeća da nam je to velika podrška.

Suzi i Petar sretno su stigli kod njih u Padovu. I ovu noć sam spavala obučena jer su nas sinoć nadlijetali avioni. Još se svega bojim i mislim da ove strahote nikad neće prestati. Bojim se i grmljavine, jer mislim da je ispalila granata. Danas nijesmo optimisti. Čuli smo da je jučer u Župi bio najcrnji dan. Gledajući s Dupca vidio se samo dim, pa pretpostavljamo da gore kuće. U Zavrelju je navodno izgorjela kuća Antuna Klaića i Klobučara. Sada je Pero došao u sobu plačući. Došao mu se javit Ivo Ćubela. Oni sa kćeri Nanom i unucima sele u Italiju. Priporuča Peru da mu pripazi sina, a sin je već mislim u tridesetim godinama, ali za roditelje on je dijete a ovdje ostaje sam. Zvao nas je Antun Kobašić da dođemo malo u njega, te nam ponudio deke i robe za kišu. Zahvalili smo ali u hotelu imamo dovoljno deka. Danas, u organizaciji Crvenoga Križa, putuje Ane Perova s djecom u Istru. Niku i Nani je teško. Danas je sveti Ilar pa sam organizirala malo bolji objed. Skuhala sam juhu iz kesice, a onda malo rizi prelila ragu konzervom. Popili smo bocu kašteleta. Nazdravili smo i zaželjeli da dogodine proslavimo u slobodnim Mlinima. Poslije objeda čak i dezert, ožičica mermelade od šljiva. Saznali smo od ljudi u hotelu da je vojska zauzela i Mline. Slušamo vijesti ali se ništa o tome ne govori. Na radio smo samo čuli da su tenkovi prošli Ljutu i došli do Solina. Opet tuku po Župi, evo sjedim u sobi na Babinom Kuku a kako tamo gruha stakla se tresu. Boli me glava. Pitam se hoćemo li se imat gdje vratiti. Govori se da su potpuno uništili hotele u Kuparima i hotel “Orlando”. Jučer je bio požar odmah poviše hotela “Astarea”. Danas se priča (neprovjereno) da su u Župi poginuli Stjepo Lonza, Pero Elezović, Niko Mišarin i Ivo Bulić. Još ih ne mogu pokopati, kao ni Pava Kleškovića. Sada smo svi u hotelu zadovoljni što smo ostali živi, a doma kako bude. Ovdje se opet iz hotela “Neptun” oglasio mitraljez, samo me prestraši, a nemogu zaključiti zašto i na koga pucaju. Naša soba je okrenuta prema “Neptunu”. Mislim da ću i noćas spavati obučena.

22. listopad

Ovi navodno ubijeni možda i nijesu, samo je sigurno da je poginuo Pavo Klešković, jer je to potvrdila njegova žena. Tamo ne smije ni aktivisti Crvenoga Križa pa se ništa i ne zna. Jutro je osvanulo vedro. Nazvao nas je Aco, pa došao po nas autom. Bili smo u kupovini. Pomogao nam je da nabavimo 2 l mlijeka, a sira nijesmo uspjeli naći. Kupili smo i bijelo vino. Pošli smo potražiti naše rođake, Pava i Mariju. Oni su u hotelu “Lapad”, a u istom hotelu su Niko Matičević, žena mu Katica i njegova majke Kate. Svi su strašno utučeni, desperani, ove strahote svatko proživljava na svoj način. Aco je i Pavu nabavio 2 l mlijeka a to je već luksuz jer se jako teško nabavlja. Nas je snabdio i vodom za piće, te nas dovezao pred hotel. Pero mu je uspio kupiti 10 l benzine, jer se ne prodava nego se čuva za vojsku. Lijep je i vedar dan pa smo popodne pošli prošetat uz more, ali i ovo lijepo nije dugo trajalo. Iznenada je oko nas počela pucnjava. Nama se učinilo da su najprije naši zapucali iz “Neptuna”. Srpska vojska je već poviše Lozice, s plaže gdje smo se zatekli vidimo njihovu vojsku. Osuli su paljbu po nama uz more, ali srećom nitko nije pogođen. bilo nas je desetak. Pobjegli smo u hotel. Naši nam ne dozvoljavaju da šetamo prema hotelu “Neptun” i “President”. U Solitudu su naši postavili topove. Tako smo se mi 3.500 izbjeglica našli između dvije vatre. Sirena za opću opasnost oglasila se već oko četiri sata, pa smo svi u skloništu. Za sklonište nam služe podrumske prostorije hotela u kojega smo smješteni. Pred veče smo pošli malo u sobu da se odmorimo, ali su nas prepale svijetleće rakete ispaljene iz hotela “Neptun”. Tada je srpska vojska počela pucati sa svih strana. Trčeći smo se spustili u podrum (sklonište) jako prestrašeni. U skloništu smo bili do dva sata po ponoći. Granate su padale svuda oko nas. Pogođena su četiri hotela u našoj blizini, ali naš nije. Na parkiralištu je oštećeno mnogo auta. Poslije dva sata smo malo legli, ali smo skinuli samo cipele i tako do šest sati. U šest sati ja već nosim kantu mora za wc iz hotelskog bazena. Susrećem se s ostalim prestravljenim ljudima. Nekim ženama svijetli Krunica oko vrata. To je dobro ako će je utješiti.

NASTAVLJA SE

 

Comments are closed.