Ratni dnevnik tete Anke 10 dio

19. listopad

Zaključili smo da je u Gružu opasno, a na brodu vrlo stroge kontrole, pa smo jutros vratili karte i ostali u hotelu. Pero je opet sretan jer ne putujemo, putovao bi samo radi mene. Suzi i Petar su u 11 sati stigli u Rijeku. Noćas je opet zvao Nikola. Sve sam mu objasnila pa je shvatio zašto još nijesmo došli k njima.

Jučer su policajci s puškama iskrcali dvojicu koji su se prokrijumčarili, a jednoga zubara iz Grada su našli u prtljažniku auta kojim je putovala njegova žena. Njih su proveli pored svih putnika u policijski auto pa u stanicu. Danas pozivaju dobrovoljce u obranu svoga grada ali im se malo tko odaziva. I oni koji dobiju poziv neće da idu. Svima je jasno da je ovo jedno veliko krvoproliće. Jučer je u Hagu opet dogovoreno primirje. Ovaj put i Nikola ima tračak nade, ali rat se nastavlja, opet razaraju Mokošicu. Sada sam slušala na radio da je uništeno pet autobusa i tri cisterne od vode. Ispred našeg hotela smo susreli Iliju Goga i njegovu ženu. Ispričali su nam da je prije dva dana umro njegov otac Vlaho, a oni sretni i nasmješeni da su ga uspjeli i pored pucnjeva pokopati na Boninovu. Opet se govori o primirju u kojega više nitko ne vjeruje. Danas smo kupili malu tećicu za skuhat juhu iz kesice. To mogu u hotelu, jer u prizemlju imaju agregat pa se tu svi poslužimo za skuhat nešto na brzinu: juhu, čaj ili kavu, a nekad nam treba ugrijat tećicu vode za oprat kosu. Svi strpljivo čekamo red. Bili smo kod Aca pa nam je dao 4 litre vode za piće. Iz cisterne nije sigurno da je dobro piti. Čuvamo se zaraze. Prije par dana Crveni Križ u Gradu je osnovao “pučku kuhinju”. To je jedan topli obrok dnevno za one najpotrebnije. Na radio slušamo predsjednicu Crvenog Križa da nema dovoljno plina a ni hrane, te apelira da se propusti konvoj hrane i lijekova. U prodavaonicama je hrane sve manje a spomenula je i naše hotele u kojima već 4-5 dana dobijemo samo dva sendvića dnevno. Kada se obratila direktoru INE gosp. Jurišiću zbog plina, on joj je odgovorio da pođu kroz šumu skupiti drva pa da nalože vatru.

20. listopad

Noćas je bilo strašno nevrijeme. Zvao nas je Nikola. Čini mi se da je on malo bolje raspoložen pa smo i mi. Osvanuo je mirniji dan, ali su tužne vijesti koje smo čuli. Najprije one dobre: Radio Dubrovnik daje imena 70 zarobljenika odvedenih u Morinje – Crna Gora. Među njima su i naši: Ivo Dimnić, Marko Herac, Nikša Lučić (mislilo se da su poginuli). Radio još javlja da je u Slanome 612 crnogoraca – rezervista s pukovnikom prešlo na našu stranu? Tuđman traži bezuvjetni prekid vatre, a Kadijević također, te da se vojska povuče iz Hrvatske. Loša vijest je da je u Zavrelju ubijen Pavo Klešković a njegova žena ranjena pobjegla u Dubrovnik. To se dogodilo preksinoć ali ona je tek jutros došla do Grada. Oni dvoje su sami ostali u Zavrelju. Još se priča o nekim ubijenima, ali neću spominjati imena jer su to možda samo naklapanja. Jutros smo susreli Mariju iz Vrela. Ona nam je potvrdila da je Pavo poginuo. Njezina djeca i unučad su već u Sloveniji, izbjegli su u organizaciji Crvenog Križa. Dala sam joj Nikolinu adresu da mu se obrate ako im nešto treba, pogotovo djeci. Bili smo također u Crvenom Križu da ih pitam što je najhitnije da Nikola pošalje u Dubrovnik. Dali su mi spisak i zahvalili. To je uglavnom dječja hrana. Priča se da je kuća Ante Barišića (nalazi se na putu prema Zavrelju) dosta oštećena, Paska Đurovića u Solinama izgorjela (neprovjereno). Za našu kuću ne znamo ništa novo. Četnike iz Zavrelja naše su snage potisnuli na njihov prvotni položaj, ali vjerujem na kratko. U Župi ratuje oko 300 specijalaca iz unutrašnjosti Hrvatske. Marin Ivušić je u pritvoru jer je došao u naš Krizni štab te našao zapovjednike kako sjedu, piju i jedu. Bio je gladan, žedan i umoran, uostalom kao i svi borci. Pucao je u plafon, pa je ranio Breškovića, Đurovića i Penda. Prognanici mu odobravaju. Sve dobre vijesti od jutros pale su u vodu. Čujemo da se granatira cijela Župa s Plijevora (to je zavoj između Oboda i Ljute) odakle se vidi cijela Župa. Tamo su i vojni tenkovi. Oko dva sata svirala je uzbuna, zbog toga jer sa Ivanice gađaju Srđ, pa granate padaju sve do magistrale. Sutra je sv. Ilar pa naš svećenik don. Mirko Maslać poziva mještane Mlina na sv. Misu koja će se održati u crkvi časnih sestara na Pilama. To je možda prvi put u povijesti da se na sv. Ilara ne može održati sv. Misa u matičnoj crkvi u Mlinima.

NASTAVLJA SE

Comments are closed.