Ratni dnevnik tete Anke 4 dio

03. listopad

I ovdje smo doživjeli bombardiranje. Baš smo bili kod auta da nešto uzmemo kad je vrlo nisko naletio avion i bacio bombe na brdo Petka, gdje je bio smješten Krizni štab. Pogođen je i zapalila se šuma koja je brzo ugašena. I dalje nema vode i struje. U Suzi smo po danu bili u skloništu, t.j. podrumu iste zgrade, a spavali smo u stanu. Suzini roditelji su još prije rata preselili na Unije. Popodne smo se vratili doma. Pero uvijek ponavlja da neće napustiti svoju kuću.

Međutim saznali smo da sve muškarce koji su ostali u selima Konavala vode u zarobljeništvo u Morinje (Crna Gora). Kuća nam je kao što smo je i ostavili, pa smo popodne pošli pregledati i Zavrelje, te nahraniti koze i kokoši. Teško je proći kroz selo gdje nema ni žive duše. Sve su kuće dobro zatvorene i puste. Stanovnici su pošli u sklonište koje je pripremljeno u hotelu “Astarea” i “Mlini”. Susreli smo samo Nika Vučicu. On dežura ali bez oružja. U Cavtatu je veliki požar, a saznali smo da su s Grude iselili svi stanovnici, a tu je samo naša vojska i garda. Neprijatelj se probio preko Graba i zauzeo bliža konavoska sela. Noć je prošla prilično mirno. Telefon je proradio ali ne možemo dobiti Nikolu. Moj neput Pero jučer je zadužio uniformu rezervne policije i pošao ali neznamo gdje. Koliko znam moji su još u skloništu u hotelu “Epidaurus”.

04. listopad

Do podne je bilo prilično mirno. Ali tada su počeli bombardirati Kupare. Imamo osjećaj da žele uništiti sve hotele. Pucnjava je prema noći sve jača. Tuku s mora i s Ivanice. Iz kuće vidimo da crkvica sv. Petra nije pogođena. Ispod nje se zapalila šuma. Kad se smračilo i granatiranje utihnulo pošli smo do na Međine pogledati koliki je požar. Vidjeli smo da osim šume gore i vojne barake u Kuparima. Još uvijek ne vjerujemo u ozbiljnost rata. Na povratku smo svratili do kuće Tonća Dupera na Komardi. Oni su odlučili ostati, a sa njima je i Barbara, Selina kći, te Antun i Stane Lale. Barbarin muž Vido je otputovao u Njemačku i odveo djecu, a ona neće da ostavi majku. Vratili smo se doma prije 21 sat, jer je poslije zabranjeno kretanje. Spavamo u Nikolinoj sobi u prizemlju, jer je sigurnije, a Stijepo i Nikša u njihovoj prostoriji do naše. Po noći oko 21 sat na vrata nam je zakucao Ivo Beusan da nas obavijesti da u Vrelu i na Trgovištu nije ostao nitko. Svi su pošli u sklonište u hotele, jer je popodne mitraljez s broda tukao po Krstacu i Vrelu. Ivo nam je rekao da je jedino on ostao u svojoj kući. Mi smo ipak odlučili ovu noć prespavati u svojoj kući.

05. listopad

Jutro je mirno, pa sam brzo pošla kuhat. Pero mi je donio 3-4 bidona vode. Zaparila sam tučene masline, skuhala zeleni grah, odledila dva paketa vrnuta, a Pero je pripremio gradele. Dogovorili smo se da s nama objeduju Đuro Drobac i Melko Popović. Njima su porodice u Dubrovniku. Na Trgovištu nas ima samo osmorica. Đuro i Melko su donijeli zelene salate, ali nijesmo stigli ništa jesti. U 11,10 sati počela je paljba na Mline. Sasvim iznenada, osim što su oko 10 sati zapucali po našim krovovima iz mitraljeza, jer su malo prije Pero i Nikša bili na krovu naše kuće da vide kolika je šteta. Kad su počeli pucati iz minobacača i topova ja sam se zatekla sama na katu u banji. Htjela sam oprati par komada donje robe. Međutim, kada je počelo pucati po našoj kući i okolini čučnula sam u hodnik ispred banje i čekala smrt. Stakla na kući su s treskom padala, otpadala je klačinara s kuće, odjednom su se otvorila ulazna vrata jer je jaka detonacija izbila sajatur. Čula se paljevina, pa sam mislila da kuća gori. Skupila sam hrabrosti da se dovučem do sobe i vidim, ali gorjelo je raslinje ispod naše kuće, a kako već nije bilo stakla na prozorima osjećala se paljevina. Razmišljala sam da telefoniram Nikoli, ali sam odustala da ga ne ožalostim. Samo sam mu htjela reći da mislim na njega i da ga blagoslivam. Za mene je to bio susret sa smrću. Nijesam znala jesu li se uspjeli skloniti Pero, Stjepo i Nikša. Uspjeli su jer su bili ispred samih vrata a dolje je bilo sasvim sigurno. Napokon su se sjetili da imaju telefon pa su mi telefonirali da znaju jesam li živa. Tako sam sama ostala tri sata, a onda smogla malo hrabrosti da dođem do njih. U društvu je lakše, manje se osjeća strah. Kuću nijesam mogla zaključati, a noge su mi klecale pa nijesam mogla ni potrčati da izbjegnem pucnje. Tu smo svi skupa ostali do 16,15 sati. S njima su se zatekli Ilar Duper i Albert Prohaska. Već smo odlučili da moramo bježati. Auto je bilo ispred vrata, samo zadnje staklo razbijeno. Torbe s najosnovnijim potrepštinama su već bile spremne pa smo ih stavili u auto. Nekoliko auta je pogođeno kada su prolazili ispred naše kuće, a jedna žena u autu je lakše ranjena ali pored svega nastavili su put prema Dubrovniku. Vidjeli smo da je mnogo granata palo na magistralu, jedna ispred našeg ulaza u dvorište, a jedna ispod praga Stjepovih vrata. Mislimo da ih je oko kuće palo oko trideset. Krenuli smo između pucnjave, sada već lakšeg oružja. Fijukalo je oko nas, ali imali smo sreće da krenemo. Vozila sam brzo koliko je bilo moguće zbog velikih rupa na putu. Na Popolici ispred kuće Đurkovića gorjelo je jedno auto. Putem smo se dogovarali gdje da pođemo, pa smo odlučili da idemo na Babin kuk, gdje su već smješteni Made i Luko te Madini roditelji. Tamo su pošli i Stjepo i Nikša. Hoteli su puni, nema mjesta, ali su nas primili u svoju sobu Madini roditelji, jer oni po noći spavaju u skloništu. Tako smo spavali naizmjenice, mi po noći a oni po danu. U toj trokrevetnoj sobi bilo nas je osam.

NASTAVLJA SE

Comments are closed.