Ratna sje?anja – 25

 

Nažalost kada sam naknadno od HRTV-a (tada RTZ) zatražio tri mjeseca nepla?enog dopusta radi lije?enja, nisu mi htjeli dati niti jedan jedini dan. Alternativa je bila: raskinuti radni odnos. To me iznenadilo, ipak sam nastradao rade?i za njih, bio sam prili?no invalid i nakon svega teško mi je palo, ali morao sam prihvatiti. Neka onima koji su tako odlu?ili ostane mrlja na savjesti – ako je imaju!! Ja i danas mislim da je u RTZ djelovala peta kolona.

A nikada kasnije mi nisu rekli ni hvala, ?ak ni «kako ti je ruka», iako su u po?etku jedinu vezu sa Dubrovnikom imali preko mene i moje stanice, slali nare?enja što da se u?ini, o ?emu imam pisane tragove. Zato su svim kolegama, koje sam jedne no?i zvao, a koji nisu htjeli i?i samnom na Sr?, poslije rata podijelili odli?ja. Mene su presko?ili, a valjda i izbrisali… Problem je što sam dobar dio rada i poruka sa?uvao u pismenom obliku i na hard disku, pa to, kao ni mene nije mogu?e izbrisati. Ali, svakome tko je znao stanje na RTZ prije rata ne?e to biti previše ?udno!!

I tako, nakon sporazumnog raskida radnog odnosa, nije mi preostalo ništa drugo nego postati gastarbajter. U Dubrovniku posla nije bilo, a u vojsku nisam htio ni ranije, pa nebi bilo pošteno gurati se ni kasnije. Nisam mogao živjeti dugo s porodicom na teret prijatelja, nas je ipak ?etvero, a ušte?evina koju smo imali brzo se smanjivala. I tako su mi prijatelji pronašli nekakav posao, koji sam mogao raditi jednom (i to lijevom…) rukom – sklapanje ra?unala. Ra?unala sam poznavao, dobio sam elektri?ni odvija? i po?eo raditi “na crno”. Vlasnik firme ubrzo je otkrio moje znanje elektronike i uspio me nagovoriti da sredim nekakvu radnu vizu i zaposlim se kod njega u servisu. Uvjeti su bili više nego pristojni, nije koristio situaciju u kojoj sam se nalazio, a i rehabilitacija ruke je tekla dosta dobro, pa sam tako postao pravi “gastarbajter”. Prvo sam se šalio, a onda prihvatio i tu ?injenicu. Djecu su odmah kada sustigla  upisali u školu, pa su se ve? dobro snalazili, lijepo su primljeni i brzo su u?ili jezik. Doma su se stvari pomalo smirivale, polovicom 1992 sve je ve? izgledalo puno druga?ije nego 1991.

NASTAVLJA SE

Comments are closed.